„Bori se ili bježi” je reakcija koja u stresnim situacijama priprema naše tijelo za borbu ili bijeg. Neke tjelesne funkcije kao što su varenje hrane, rad crijeva, mokrenje, naš organizam u ovim situacijama stavlja u drugi plan i usmjerava se na to da najbolji način prebrodi i preživi stres. Reakcija „bori se ili bježi“ može nam pomoći da ojačamo, ali i da dovede do psihičkih i fizičkih bolesti, posebno ako poprimi hronični oblik. Pojačan stres utiče na emocije, mogućnost pamćenja, spavanje, komunikaciju s drugim osobama.
Odgovor na stvarnu ili zamišljenu situaciju
Bori se ili bježi može biti odgovor organizma na stvarnu ali i neku imaginarnu situaciju. Psihoterapeutkinja Simone Saunders objašnjava da je centar za emocije u mozgu – amigdala, sličan detektoru dima i da nekad ne pravi razliku između stvarne i zamišljene situacije. Bez obzira na to da li gori samo hrana ili i cijela kuća, detektor dima nas upozorava na opasnost.
„Bori se ili bježi” aktivira simpatički nervni sistem, koji reaguje na okidače stresa povećanim brojem otkucaja srca, višim krvnim pritiskom i pojačanom koncentracijom. U teoriji sve ovo ima za cilj da nas pravovremeno zaštiti ili pripremi za moguću opasnost. U slučaju hroničnih stresnih situacija, ovakvo stanje organizma može trajati, u jačem ili slabijem intenzitetu, danima, mjesecima, pa i godinama.
Život u stanju „bori se ili bježi”
Nervni sistem tokom cijelog života skuplja podatke o opasnim situacijama. Ukoliko ga nešto podsjeti na opasnost kojoj smo u prošlosti bili izloženi, aktivira se požarni alarm, ili reakcija „bori se ili bježi“. Na primjer, osobe koje su imale saobraćajnu nesreću mogu se plašiti ponovnog ulaska u vozilo i burno reagovati. Stalna izloženost nekom obliku nasilja, ratno iskustvo, finansijska nesigurnost mogu dovesti do preskakanja srca, visokog krvnog pritiska.
Tijelo i um se prilagođavaju stanju stalnog stresa, koje nekada i ne primjećujemo, jer živimo stalno u stanju „bori se ili bježi“. Da, ipak, nije nešto u redu, možemo otkriti ako obratimo pažnju na ove pet bitnih znakova.
Emocionalna otupjelost
Hronični stres preopterećuje naše reakcije, pa poslije izvjesnog vremena možemo osjetiti emocionalnu otupjelost. Osoba nije u stanju da na pravi način reaguje na stres, pa se mogu javiti problemi s pamćenjem, poremećaji pažnje, umor, beznađe, osjećaj srama i krivice.
– Ponovljena trauma i stalno izlaganje opasnosti dovodi do hroničnog stesa koje preopterećuje tijelo i odlaže oporavak – potvrđuje psihijatrica dr Priscilla Dass-Brailsford sa Georgetown University.
Stalno smo umorni
Oko 54 posto osoba koje pate od nesanice i problema sa spavanjem navode da su stalno izložene stresu. Osoba je umorna, pokušava da se odmori ili spava, ali ne može nikako da se opusti i utone u san. Zbog stalnog stresa tijelo je u stanju pojačane budnosti kako bi se zaštitilo. Napetost mišića može biti i posljedica bioloških promjena, a mogu se javiti i problemi sa spavanjem kao što su noćne more, rano buđenje, isprekidan san, poteškoće sa uspavljivanjem.
– Stalno djelovanje kortizola je iscrpljujuće, pa ne prestaje ni u periodima odmora, kada je neophodno da naš nervni sistem bude u stanju mirovanja kako bismo se opustili i počeli da spavamo – objašnjava Saunders.
Problemi sa pamćenjem
Produženi periodi reakcije „bori se ili bježi“ dovode do pojačane sekrecije hormona stresa u dijelovima mozga zaduženim za pamćenje. Kako bi preživio, mozak mora da se distancira od traumatskih događaja ili stresnih situacija. Disocijacija se može objasniti kao osjećaj da nismo povezani sa samim sobom i reakcija na stresne situacije. Uslijed svega mogu se javiti problemi sa pamćenjem, sjećanjima, identitetom.
Stres u nekim slučajevima može dovesti do funkcionalnih i strukturnih promjena u mozgu i do slabijeg pamćenja. Neka sjećanja se potiskuju, u slučaju da je trauma suviše jaka. Stručnjaci naglašavaju da je moguće da se sjetimo nekih događaja i pored na izgled nepovezanih stvari, kao što su miris, ukus jela ili pića, nečiji izraz lica.
Nesmotreno reagiranje, nekontrolisani bijes
Hronični stres može izazvati emocionalnu tupost, dovesti do psihičke nestabilnosti i teškog suočavanja se emocijama kao što su tuga, bijes, stid. Svim malim neprijatnostima može dovesti do nekontroliranog izliva bijesa. Anksioznost uslijed nekog traumatičnog događaja prenosi se i na neke druge situacije.
Emocije kao što su bijes, anksioznost i strah pokreću reakciju „bori se ili bježi“, a tijelo može na isti način reagovati i na neke bezazlene situacije. Stručnjaci naglašavaju da neće svi reagirati na isti način, moguće je da će neko glasno i naglo ispoljiti nezadovoljstvo, dok će neko sve zadržati u sebi.
Izbjegavanje najmanje stresnih situacija
Osoba u režimu preživljavanja nekada se štiti izbjegavanjem okolnosti koje mogu izazvati i najmanji stres. Kloni se nekih mjesta ili ljudi koji mogu izazvati određene emocije i evocirati uspomene. Moguće je da će neko ko je preživio traumatično iskustvo reagovati i na potpuno suprotan način, pa upadati u neprijatne situacije u nadi da će na taj način pokušati prevazići sličnu traumu. Stručnjaci naglašavaju da je u ovakvim okolnostima bitno koliko je moguće sačuvati kontrolu i pokušati izbjeći ova dva ekstrema.
Psiholozi i psihijatri ističu da nisu svi oblici stresa štetni, niski do umjereni oblici stresa mogu biti od velikog značaja kada je u pitanju mogućnost snalaženja u neprijatnim situacijama. U slučaju da je osobama koje su pod stalnim pojačanim stresom potrebno liječenje, ono se sprovodi određenim oblikom psihoterapije i lijekovima. Bitno je da osoba ima maksimalnu društvenu podršku, a od pomoći mogu biti i neke tehnike opuštanja i fizičko vježbanje.
