Reci mi, jesi li ikada bila/o u situaciji da se nađeš na nekom životnom raskrižju i ne znaš kamo dalje? Jesi li ikada stajala/o na pola puta i tražila/o znakove, bilo kakve, čak i najmanje koji će te odvesti na tvoje sigurno odredište? Sigurna sam da jesi. Priznat ću ti, ja jesam, stajala sam, ko ukopana, i to nemali broj puta. I osjećaj je uvijek bio isti. Srce je tiho čučalo u petama, tuga se naselila u sve predjele tijela, dlanovi su bili znojni, a vlakovi misli uporno tutnjali glavom. “Bože, gdje sad?!”
Balansirajući godinama između svoje urođene neodlučnosti (jer ribice su kažu takve) i željom za promjenom, život me previše puta trenirao svojom nepredvidivošću. Slao mi je ljude koje (ni)sam sanjala, poslove koje (ni)sam trebala, lekcije koje (ni)sam tražila. A sve s jednim višim ciljem kojeg nisam, sve do nekoliko godina unazad razumjela. Život me trenirao za život. Ali ne sitnim nedoumicama, već debelim i teškim odlukama.
Kada se jednom nađemo na životnom raskrižju, neovisno o tome slijedi li iza njega prašina ili zlato, sve stane i začuje se jedan glas, onaj naš unutarnji. Taj glas koji dolazi iz naše nutrine, iz dobokog ponora naše duše jedini je glas koji bi trebali poslušati. Ne ljude koji će nam govoriti što je najbolje ili najpametnije za nas. Ti ljudi ne znaju kako izgledaju naša raskrižja jer nikada i nisu bili na njima.
Kada se jednom, i dovoljno je samo jednom susretnemo sa svojim unutarnjim glasom nema te životne buke koja nas može odvesti na krivi put. Tada su svi putevi naši i pravi. Tada se i prašina koja nas je jednom gušila pretvara u zlato. Ali ne zlato koje se nosi napadno i oko vrata, već zlato koje se ćuti nenametljivo i oko srca. I koje sjaji nijednim drugim ljepšim sjajem nego – nama samima.
Izvor: Ingrid Divković
