Sreća i emocionalna stabilnost odrasle žene ne počinju u trenutku kada ona stupa u brak, rađa djecu ili gradi karijeru. Njihovi temelji postavljaju se mnogo ranije – u djetinjstvu, dok je ona još djevojčica.
Upravo tada se oblikuje osjećaj vlastite vrijednosti, povjerenje u ljude, odnos prema ljubavi i svijetu.
Nažalost, mnoge žene koje danas pate od nesigurnosti, depresije ili anksioznosti, nose u sebi rane iz djetinjstva. Najčešće su to posljedice onoga što nisu dobile od svojih roditelja.
U nastavku ćemo objasniti šest ključnih stvari koje su presudne u odrastanju svake djevojčice. Njihov nedostatak gotovo sigurno vodi do toga da žena kasnije u životu postane nesretna, nezadovoljna, pa čak i anksiozna ili depresivna.
1. Bezuvjetna ljubav i prihvaćanje
Prva i najvažnija potreba svakog djeteta je da osjeti da ga roditelji vole upravo takvo kakvo jeste – sa svim manama, nespretnostima i dječjim greškama. Kada djevojčica raste u domu u kojem se ljubav stalno mora „zaslužiti“ – dobrim ocjenama, poslušnošću ili prilagođavanjem očekivanjima – ona kasnije kao odrasla žena živi u uvjerenju da nije dovoljno vrijedna.
Nedostatak bezuvjetne ljubavi razvija osjećaj da je nečija pažnja uvijek uvjetovana, da sreća uvijek zavisi od drugih. Takve žene često ulaze u odnose gdje pristaju na loše tretiranje, jer nesvjesno misle da moraju „zaraditi“ ljubav partnera. To stvara teren za stalnu nesreću i duboke emocionalne krize.
2. Sigurnost i zaštita
Svaka djevojčica treba osjetiti da su roditelji njezina sigurna luka – da će je zaštititi od straha, nasilja, nepravde i životnih oluja. Kada roditelji to ne pruže, dijete uči živjeti u stalnom stanju napetosti i nesigurnosti.
Kasnije, kao odrasle žene, one često razvijaju anksioznost. Imaju osjećaj da nikad nisu potpuno sigurne, da uvijek nešto prijeti. Mnoge od njih razvijaju i pretjeranu potrebu za kontrolom, jer ono što nisu dobile od roditelja pokušavaju nadoknaditi same, no to vodi u iscrpljenost i nezadovoljstvo.
Nedostatak osjećaja sigurnosti u djetinjstvu direktno je povezan s problemima povjerenja u vezama, pa takve žene često žive u strahu od napuštanja ili izdaje.
3. Pohvala i potvrda vrijednosti
Mala djevojčica koja nikad nije čula od svojih roditelja da je vrijedna, pametna ili posebna, teško će kasnije u životu izgraditi zdravu sliku o sebi. Roditeljske riječi imaju nevjerovatnu snagu – one su prve „ogledalo“ u kojem dijete vidi koliko vrijedi.
Žene koje nisu dobile pohvalu, već samo kritike i usporedbe, kasnije u životu postaju sklone perfekcionizmu i samokritici. One ne znaju uživati u vlastitim uspjesima, stalno misle da nisu dovoljno dobre.
Taj osjećaj neuspjeha često prerasta u depresiju. Osim toga, one postaju ranjive na tuđe mišljenje, jer nikada nisu naučile vjerovati svom unutarnjem osjećaju vrijednosti.
4. Nježnost i fizički dodir
Djevojčicama je potreban zagrljaj, poljubac i dodir majke ili oca. Kada toga nema, kada roditelji odrastanje svode samo na hranjenje, oblačenje i školu – tada nastaje duboka emocionalna praznina.
Odrasle žene koje su rasle bez nježnosti često imaju poteškoće u pokazivanju emocija. Mogu izgledati hladno, distancirano ili se boje prepustiti partneru. Nedostatak fizičke topline u djetinjstvu povezan je i s kasnijim problemima intimnosti.
Takve žene često se bore s osjećajem usamljenosti i praznine, čak i kad su u vezi ili braku. Taj nedostatak fizičke nježnosti ostaje kao neugasiva čežnja, što često vodi u anksioznost i emocionalnu bol.
5. Podrška i ohrabrivanje
Roditelji bi trebali biti prvi koji će reći: „Ti to možeš!“ Kada djevojčica nema podršku, kada se svaki njezin pokušaj ismijava ili kritizira, ona odrasta s uvjerenjem da nije sposobna, da nije dovoljno hrabra.
Kao odrasle žene, one se boje riskirati, boje se promjena, a svaku prepreku vide kao nepremostivu. Nedostatak podrške iz djetinjstva odražava se u njihovoj nesposobnosti da vjeruju u vlastite sposobnosti.
To ih često gura u ulogu žrtve, gdje misle da im je sudbina uvijek teža od drugih. Takav stav vrlo lako vodi u depresivne epizode i osjećaj bespomoćnosti.
6. Sloboda da budu ono što jesu
Jedna od najvećih nepravdi koju roditelji mogu učiniti djetetu jeste da mu ne dopuste da bude ono što jest. Kada djevojčica mora potiskivati svoje snove, želje ili talente jer to „ne priliči“ ili „nije pametno“, ona gubi kontakt sa svojom autentičnošću.
Odrasle žene koje nisu imale slobodu da budu svoje, kasnije često ni same ne znaju što žele. Žive tuđe živote – ono što društvo, partner ili porodica očekuju. U njima se stvara ogroman raskorak između unutarnjeg svijeta i vanjske stvarnosti. Taj jaz je plodno tlo za osjećaj praznine, nesreće i anksioznosti.
Ako pogledamo žene koje se danas bore s depresijom, anksioznošću i stalnim nezadovoljstvom, u većini slučajeva pronaći ćemo djetinjstvo u kojem su nedostajale barem neke od ovih šest stvari. Nisu to uvijek bili loši roditelji – često su i sami bili nesretni i nesvjesni koliko je djetetu potrebna ljubav, pažnja i podrška.
No važno je naglasiti: iako su ožiljci iz djetinjstva duboki, oni nisu presuda. Svaka žena može svjesno odlučiti da pruži sebi ono što nikada nije dobila. Može naučiti voljeti sebe bezuvjetno, pružiti si sigurnost, priznati vlastitu vrijednost, potražiti nježnost, okružiti se ljudima koji je podržavaju i osloboditi svoju autentičnost.
Put nije lak, ali je moguć. Jer najvažnija istina glasi: sreća se uči. A ono što nismo dobili kao djevojčice, danas si možemo dati same – i upravo to je najveći čin samoljubavi i hrabrosti.
