Jake osobe pate u tišini.
Ne moraju svi znati što im se dogodilo. Ne moraju svi znati što ih je pogodilo. Nabijen emocijama taj je svijet jer tu se najintezivnije suočavaju sa samim sobom jer znaju da svako javno razotkrivanje nutrine nosi mogućnost novih povreda i udaraca. One u tišini prolaze komad po komad puta, etapu po etapu, ranu po ranu. I kada rješe sve probleme što su tu ostali nagomilani, izlaze iz njih mnogo jači.
Jake osobe pate u tišini. Ne treba ih netko vidjeti, ne treba im netko odati priznanje za to što čine, ne treba ih netko sažaljavati. Svijet je to u kojem moraš ostati sam sa sobom i u tišini davati odgovore jednom drugom sebi. Vrijeme je to kaljenja zrelosti, prepoznavanje onoga što te pokreće a u isto vrijeme oslobađanja od svega onoga što ti lance stavlja. No više od svega vrijeme je to sređivanje onih temeljnih životnih prioriteta.
Jake osobe pate u tišini. Osjećaju one teret vremena i teret drugih ljudi. Vide one dalje nego što pogled seže ali opet se vraćaju tamo gdje se nalaze. Shvaćaju oni koliko je tanka granica između ljubavi ili mržnje ali znaju da kada je jednom prijeđu više ništa ne mogu vratiti na staro. Ne zbrajaju oni svoje rane i ne odmjeravaju koliko će kome za njih vratiti već samo nastoje stvari vratiti u normalu i živjeti svoj stari život.
Jake osobe pate u tišini. Znaju da je to vrijeme rješavanja zaostataka. Oslobađanja od svega onoga suvišnoga, nepotrebnoga i negativnoga u životu. Znaju da je to vrijeme kada treba učiniti jednu drastičnu stvar u životu, a to je okrenuti svoj pogled za 180 stupnjeva, okrenuti svoj pogled iz prošlosti u budućnost, potpuno ga okrenuti i shvatiti da je život prekratak da bismo ga proveli u inatu ili smišljanju osveta.
Izvor: savjetnikuspjeha
