Zašto se u životu ponekad tako kasno sjetimo živjeti?
Kasno se sjetimo živjeti zato što smo pola života zatvarali oči pred činjeniama misleći da će ovaj život trajati vječno, da imamo vremena u izobilju, i da vrijeme zapravo i ne prolazi. To se događalo zato što smo uglavnom bili usmjerni na ono negativno, na ono što nam se ne sviđa i ono što nemamo. Zato nam se činilo da je vrijeme stalo i da se možemo malo isključiti, da možemo odustati od potrage srca, potrage za onim lijepim, onim što osjećamo.
Kasno se sjetimo živjeti zato što pola života provedemo u svađama i prepirakama tko je u pravu, a tko u krivu. Pola života proživimo dokazujući drugima da je njihov put pogrešan tražeći od njih da se ugledaju na nas, da žive život poput nas. Kasno se sjetimo živjeti jer smo život toliko zakomplicirati, toliko ga učinili zamršenim da se pitamo što je u njemu bitno, zašto činimo to što činimo, i koji je zapravo smisao svega toga.
Kasno se sjetimo živjeti jer nekada potrošimo toliko energije za stvari koje nisu vrijedne, toliko vremena na ljude koji samo okrenu leđa i otiđu, toliko snage za bitke koje zapravo i nisu naše. I kada krenemo razmišljati što je ostalo od našega života vidimo da su to ponekad samo ruševina do ruševine s kojima ne možemo postići ništa veliko, jer smo već umorni i istrošeni, jer je pet do dvanaest, jer se sve već zna.
Kasno se sjetimo živjeti jer dopuštamo da nama upravljaju drugi ljudi a još više da nama upravlja naša prošlost koja nam na kraju pojede našu sadašnjost. Kasno se sjetimo živjeti jer dopuštamo uvrijeđenosti, ljutnji, razočarenju i drugim negativnim osjećajima, ne samo da prođu kroz nas, nego ta se tu ugnjezde i nastave živjeti, a onda kada pogledamo natrag shvatimo da je možda kasno za sve. Ali dok je i jedan novi dan pred nama – čuda se još mogu dogoditi. Trebamo samo vjerovati u njih i započeti ispočetka.
Izvor: savjetnikuspjeha
