Dobar čovjek često nosi teret na svojim plećima, teret koji se sastoji od želje da pomogne, podrži i usreći sve oko sebe. Njegova dobrota je njegov najveći dar, ali i njegova najveća slabost. U pokušaju da bude dobar svima, često zaboravlja na sebe i svoje potrebe. Vremenom, ta nesebična briga za druge može ga dovesti do iscrpljenosti i osjećaja praznine.
Dobar čovjek često osjeća pritisak da bude uvijek tu za druge, da pruži ruku pomoći, da bude oslonac u teškim trenucima. On ne zna reći „ne“, jer ga savjest peče pri pomisli da bi nekome mogao uskratiti pomoć. Tako se preopterećuje tuđim problemima, zaboravljajući da i on ima pravo na odmor, na svoje misli i osjećaje. Na kraju dana, dok svi oko njega nalaze utjehu i podršku, on ostaje sam sa svojim umorom i nesigurnostima.
Osobe koje ga okružuju često uzimaju njegovu dobrotu zdravo za gotovo. Navikli su da je uvijek tu, da ne postavlja pitanja, da ne traži ništa zauzvrat. U tom procesu, dobar čovjek postaje zarobljenik svojih vlastitih očekivanja. Njegova potreba da zadovolji druge nadvladava njegovu potrebu da zadovolji sebe. Tako postaje stranac u vlastitom životu, prepuštajući drugima da određuju njegove prioritete.
Iscrpljenost koja dolazi s ovakvim načinom života nije samo fizička, već i emocionalna. Dobar čovjek počinje gubiti osjećaj vlastite vrijednosti. Pita se je li dovoljno dobar, je li njegova dobrota zaista cijenjena ili se samo iskorištava. Pojavljuje se osjećaj gorčine, osjećaj da je njegova dobrota postala teret, a ne blagoslov.
Na kraju, umori se i dobar čovjek. Shvati da ne može biti sve svima, a ništa sebi. Treba mu vremena da se povuče, da se odmori i pronađe ponovno svoju unutarnju ravnotežu. Treba mu prostora da shvati da nije sebično misliti na sebe, da njegova dobrota ne gubi vrijednost ako ponekad kaže „ne“.
Dobar čovjek mora naučiti postavljati granice. Mora naučiti da je u redu tražiti pomoć, da je u redu reći da je umoran. Jer, ako se i dalje bude žrtvovao za druge, riskira da izgubi sebe. Njegova dobrota tada postaje njegova slabost, a ne snaga.
Kroz ovaj proces samospoznaje, dobar čovjek shvaća da je njegova dobrota najvrijednija kada je usmjerena i prema sebi. Jer samo kada je on dobro, može zaista pomoći drugima. Tako njegova dobrota postaje istinski blagoslov, za njega i za sve oko njega.
