Kada sam bio dječak, nisam vjerovao u poslovice i mudre izreke. Danas, kada godine sve brže prolaze, uviđam da sam pogriješio.
Znam da su žalopojke tipa “da sam to ranije znao, sve bi bilo drugačije” potpuno nepotrebne, jer je prošlost nepromjenjiva, ali ipak se ponekad upitam što sam sve mogao izbjeći u životu da sam pažljivije slušao savjete tih esencija čovjekovog iskustva.
Na primjer, na svim mojim udžbenicima iz gimnazije uredno sam ispisivao latinsku izreku: “Opasnost je u odlaganju”, dragocjeni savjet koji uglavnom nisam koristio dok sam išao u gimnaziju, ali koji je lijepo zvučao. To je, možda, jedini savjet koji sam, kasnije, kao pisac i prevoditelj, uvijek primjenjivao.
Drugi savjeti nisu tako dobro prošli kod mene. Recimo, divan savjet iz talmudskih “Izreka otaca”: “Podučavaj svoj jezik da govori: Ne znam” – koji bi mi, da sam ga doista slušao, pomogao da izbjegnem niz nesporazuma, nepotrebnih prepirki i ozbiljnih svađa. Reći “Ne znam” u pravom trenutku smanjuje tenziju, vraća samopouzdanje i pomaže ponovnom uspostavljanju ravnoteže.
Nažalost, većina ljudi smatra iz najraznovrsnijih razloga da je priznavanje neznanja u isto vrijeme i prihvaćanje poraza, što je potpuno netočno. Nitko ne zna sve stvari iako većina nas vjeruje da smo stručnjaci za sve, a ukoliko se pokaže da nešto nije u redu s njihovim savjetima i “znanjem”, za to će biti optužen netko drugi.
Odmah mi pada na pamet izreka koju su moji roditelji često ponavljali: “U se i u svoje kljuse”. Čovjek je, u suštini, sam na svijetu, ali ako vjeruje u sebe, lakše će podnijeti tu samoću. S druge strane, ako ga u toj njegovoj samoći kritiziraju sa svih strana, onda treba imati na umu drugu “konjsku poslovicu”: “Za dobrim konjem prašina se diže”.
Tu poslovicu je moja majka nudila kao magičnu zaštitu od loših kritika, zlonamjernih komentara kolega i povremenih prezrivih ocjena nekih čitatelja. Iako mi je trebalo dosta vremena da se priviknem na identifikaciju s konjem, makar i dobrim, onog trenutka kada sam je prihvatio, sve nedaće s eventualnim negativnim kritičkim ocjenama mojih knjiga su skoro potpuno iščezle. Uostalom, negativna kritika se piše s mnogo više iskrenosti nego mnoge pozitivne kritike, i tu iskrenost svakako treba cijeniti.
Dugi niz godina zbunjivale su me poslovice: “Mlado se drvo savija” i “Nije zlato sve što sja”. Naime, one su bile napisane jedna iznad druge na unutrašnjoj strani korica neke dječje knjige, i ja sam bio uvjeren da je riječ o jednoj poslovici, što ju je činilo potpuno nerazumljivom. Tada sam se tužno pitao kakve veze ima mlado drvo s lažnim zlatom i, naravno, nisam uspijevao doći do odgovora.
Tako sam propustio priliku da se, kao mlađi, posvetim nekim tjelesnim aktivnostima, koje su tražile mladalačko savijanje. Sada bih se rado savio, ali „godine su mnoge, a leđa nejaka”, te mi se često događa da ne uspijevam dohvatiti zlato koje pored mene proleti. Dok se ja sagnem, mogu samo iščeprkati grumen lažnog zlata. Ono pravo uvijek završi u nekim drugim rukama.
Koristan savjet nudi izreka: “Ne cijeni vola po rogovima ni čovjeka po brkovima”. I dovoljno je prisjetiti se Hitlera i Staljina da bi se vidjelo koliko je to točno. Doduše bilo je, i sigurno će još biti, glatko izbrijanih diktatora, što samo potvrđuje upozorenje da se čovjek nikada, ipak, ne smije potpuno opustiti. Kao što ne bi smio pljeskati sam sebi na uspješno izvedenom djelu ili na nekom postupku koji ga, uvjeren je, čini doista dobrom osobom.
Naime, u jednoj izreci piše: “Postoje samo dva savršeno dobra čovjeka: mrtav i nerođen”. Svi ostali, svi mi ostali, u većoj ili manjoj mjeri smo loši i možemo se samo truditi postati bolji i pametniji. Doduše, i tu postoji jedno upozorenje, izreka koja kaže: “Bolje je biti malo lud, nego malo pametan”.
U prvom trenutku ta izreka nas pomalo ukoči, jer smo naučeni da pamet uvijek bolje ocijenimo od ludila, međutim, istina je da onaj tko je malo pametan može nanijeti mnogo više štete od onoga tko je malo lud.
Pa ipak, savršena dobrota je, bar teorijski, ipak dostupna. Mogli bismo lako sakupiti pregršt poslovica i izreka koje bi nas, kada bismo ih dosljedno primjenjivali, preobrazile u vlasnike skoro savršene dobrote. Mislim na poslovice kao što su: “Ako ne počneš, nećeš ni završiti”, “Tko drugome jamu kopa, sam u nju pada”, “Orao ne hvata muhe”, “Umjetnost je duga, život je kratak” i mnoge druge.
Neke izreke su toliko kirurški precizne da skoro nanose bol. Jedna od takvih je ova: “Nije sretan onaj tko ima ono što želi, već onaj tko ne želi ono što nema”. Da, zavist je opasan otrov, kao i požuda ili halapljivost.
Iz nekog razloga tu se prisjetim da su moji roditelji često govorili: “Čuvaj se lažnih prijatelja”, a da sam im ja, onako drsko kako to djeca znaju, odgovarao: „A kako da ih prepoznam?” Oni su tada pokunjeno zašutjeli jer se na moje pitanje nije moglo odgovoriti. A u jednoj drugoj situaciji nisam tako dobro prošao – naime, bila je zima, trebao sam ići u u školu i majka me je tjerala da stavim kapu na glavu.
Prkosno sam rekao: “Čizma glavu čuva, šubara je kvari”. Pamtim da me je majka samo jednom ošamarila u životu i to se tada dogodilo. I dan-danas, poslije mnogo godina, smatram da je bila u pravu. Poznavanje poslovica ne predstavlja dozvolu za bezobrazluk, ali i to treba naučiti. Kao i onu jednostavnu izreku: “Ako želiš prijatelja, prvo postani prijatelj”.
I odmah slijedi upozorenje, isto ono koje sam čuo od mojih roditelja: “Čuvaj se lažnih prijatelja”. Doduše, ne kažu ništa o tome kako prepoznati lažne prijatelje, ali već sam naučio što to znači – neki dio posla, ma kakav on bio, trebamo ipak sami obaviti.
David Albahari/znakoviporedputa
