Postoji ona stara izreka: “Najteže borbe se vode u tišini” i samo ljudi koji su prošli kroz to razumjeće.
Previše se na oslanjamo na druge ljude a premalo na svoju snagu. Volimo kad nam ljudi obećaju da će biti uz nas, volimo kada nam upute lijepu riječ ili kada nas utješe u teškom periodu. Sve to prija i sve to nam daje utjehu da će teški trenuci biti lakši kada nastupe.
Ali, istina je da ćete uvijek kroz sve teške trenutke morati sami proći. Istina je da se ne trebate previše oslanjati na druge ljude i njihovu pomoć, nego na svoju snagu. Mnogi ljudi to znaju, pa kroz sve poteškoće prolaze sami.
Oni sakrivaju svoju patnju, svoju bol i svoje suze. Isplaču se, obrišu suze i nastave dalje kao da je sve u savršenom redu. I čine to tako da niko ne vidi i niko ne posumnja kroz šta prolaze. Nikome se ne obraćaju za pomoć jer znaju da im drugi ljudi neće mnogo pomoći.
Ne traže od drugih savjete jer znaju da ih neće razumjeti ili da će dobiti samo mnoštvo praznih savjeta koje je neko skrpio od nekolicine citata pročitanih na internetu. Čovjek je sam u svojoj patnji, ali nije jedini. Postoje milioni ljudi koji prolaze kroz svoju bol a da niko drugi ne zna.
Oni normalno žive svoj život, normalno razgovaraju sa drugim ljudima, normalno se ponašaju i duhoviti su… Jedina je razlika što niko ne vidi koliko pate kada su sami i kada se zatvore u mala četiri zida. I to ih ne čini čudnima ili ludima.
Jednostavno su shvatili da su uvijek prepušteni sami sebi i da kroz sve poteškoće moraju proći sami. To ih zapravo čini najvećim borcima!
