Svakog 18.03. imam isti problem s pisanjem. Na današnji dan prije tri godine umro je jedan pas koji je bio i ostao najvažnija figura u mom životu. Posljednji tekst u Besmislenom Dnevniku jednog hejtera sam posvetio njemu, odnosno njoj, njemačkoj ovčarki po imenu Tea koju sam godinu i po dana ranije našao na ulici, staru, povrijeđenu i bolesnu.
Evo tog poslednjeg teksta u „Dnevniku“
Dan 276. – O sreći, životu i jednom psu
Dragi dnevniče,
ne sjećam se jesam li ti ikad rekao neku riječ o sreći, o radosti, baš o onim trenucima koji razvlače osmijeh na licu, bez da ih itko pita kako i zašto. Nisam sigurno, hejter sam, „tako sam se rodio“, što bi rekao moj pas Ćebence, ne govorim, i ne pišem o tim stvarima.
Ja sam inače prošao životni pakao, kao vođen onom židovskom kletvom „Dabogda imao pa nemao“ propeo sam se s dna do vrha, i vratio nazad na dno, po svim društvenim mjerilima. Tako sam ustvari prošao cijeli put koji jedan čovjek mora proći da shvati što u životu vrijedi, a što ne.
I najvrednije što sam stekao i imao u tom cijelom životu je iskustvo, jedan poseban pas, nekoliko prijatelja i još par drugih pasa pride. Sva ona zvanja i novci, sve one pozicije, slave, moći i utjecaji su tako smiješni i beznačajni da kad bi svi moćnici mojim očima sebe vidjeli, stid bi ih bilo od sebe samih.
Ja inače ne verujem u one forme, da moraš voljeti svog brata, sestru, rođaka, zemljaka i slično. Nema razloga voljeti nekog tko ljubav zloupotrebljava, takve ljude valja samo prezreti i staviti u ladicu. U ladicu, koja bi mogla nositi naziv, recimo, „Tursko groblje“. Nikako ne ulaziti u rasprave i ispravljanje „krivih Drina“ oko toga, samo prođeš pored te ladice i ne primjetiš je, jer je to, samo, i isključivo gubljenje vremena. No, to što sad kažem, neće ti ništa značiti moj dnevniče, dok i sam ne prođeš kroz, put razočarenja u forme, koje ti je neko društvo, običaji i moral naturilo na nos i reklo „Uživaj i kad boli!“
U životu sam imao mnogo pobjeda i mnogo uspjeha, i kad se okrenem njima, shvatim da mi je svaki od njih manje radosti donio, nego svaki onaj trenutak, kada bih se životno potpuno neuspješan i poražen, vraćao kući da pokupim moju vučicu Teu i da šetamo, onako bez nekog cilja, čisto sretni i zadovoljni što smo tu, jedno za drugo.
Ja sam čuvao njen život od užasnog svijeta u kojem živimo, a ona je čuvala moj život, od mene samog.
Čovjek se lako navikne na sreću, pa ni sreća više ona „sreća“ ne bude, ona sreća, što je bila kad smo je prvi put osjetili, ali se isto tako navikne i na nesreću, pa nauči kroz sive oblake, da hvata zrake sunca i da uživa u njima kao što nikad nije umio uživati u sunčanim danima nekog dobrog odmora na pješčanoj plaži.
Tako čovjek nauči najvažniju lekciju o sreći – da je sreća stvar perspektive, a ne okolnosti.
Nauči da u svakom životu u svakom trenutku stvari ima stvari kojima se može radovati i stvari zbog kojih može tugovati, i čovjek sam bira hoće li uživati u sreći ili se daviti u vlastitoj tuzi.
Jasno, nekad čovjek ne može birati.
One noći, dvadeset minuta poslije ponoći 18. marta, pre dvije godine umrla je Tea, tu, baš ovde gdje sada sjedim i pišem ti ove riječi, meni na rukama. Tada sam končno ostao sam na cijelom svijetu, jer sam se svega drugog već ranije odrekao. Eto, ako ti nešto znači prošlo je više od dvije i po godine, a ja još ni jednom nisam išao onom stranom ulice kojom smo ona i ja šetali. Čak ni ne gledam na tu stranu.
Čak mi nije lako ni da napišem ovo.
Obećao sam sebi, da ću jednom uspjeti sve to preboljeti, i da ću ti onda napisati cijelu tu priču, o meni, o svom životnom padu, o razlazu sa svojom obitelji, razočaranjem u ljude, ljudske vrijednosti i smisao, zvijezde i o tim beskranijm šetnjama s nekim starim vučjakom, vučicom koju sam našao bolesnu i povrijeđenu i nazvao je Tea. Koja je sačuvala moj život od mene samog.
Ali to vrijeme još nije došlo.
Iako se više slabo sjećam bilo čega iz tog perioda, kad kažem ili napišem ime „Tea“, kao da se i meni samom, otvore neka vrata koja me vrate u tu martovsku noć, pa vidim sebe kao dječaka, kako ležim, glavom naslonjen na svog vučjaka i plačem.
Tada sam naučio da, ako si živ, onda se moraš boriti dalje. Uspješan ili ne, moraš se boriti, dok si živ. To ne znači da u toj borbi nema predaha, osvrtanja, tuge i stajanja, ali čak i kad si na dnu, na kakvom niko nikad nije bio, a još dišeš, znači da se moraš boriti.
Nemoj mislišti da sam skrenuo dnevniče, pa kao kakav luđak ne razumijem da postoje veće patnje, veće stvari u životu, rekoh ti jednom, izgubio sam najboljeg prijatelja u saobraćajnoj nesreći u noći mog 22. rođendana, pa opet, iako se cijeli svijet moje mladosti tog jutra srušio, iako sam odrastao čitav život u nekoliko sati, iako ni to nikad nisam prebolio, nisam osjetio takvu tugu i samoću kao kad mi je umro pas.
Valjda zato što sam iza tog psa konačno ostao sam sa sobom. A to je najteže u životu, da staneš sam pred sobom da pogledaš, na sebe, i u sebe, i razumiješ tko si, i gdje si.
Tako sam naučio da svaka tuga koju sam u životu osjetio je bila tuga nad samim sobom. Tako sam naučio da svaku radost koju sam osjetio je bila radost zbog samog sebe, bilo da sam sebično ugađao svojim porocima, bilo da sam na rukama nosio povrijeđenog, krvavog psa lutalicu, kod najbližeg veterinara, da bih mu bez odobrenja spasio život.
I još sam naučio da tko ne umije tugovati, ne umije se radovati, i da je svijet tako veliki, da kad bismo skupili sve naše novce, i titule i zvanja koje sebi dodjeljujemo, i sve sujete i važnosti, pa čak i suze i osmijehe, ne bismo mu ni dugme na kaputu mogli time prišiti.
Eto, tako smo mali, i tako smo malo važni, ali pošto znam da sve novce koje sam zaradio, sve titule i zvanja koja sam imao, pa čak i suze i osmijehe koje sam razvukao, ne bih ni za dugme mojoj Tei skupio.
I na kraju, mada to još nisam naučio, ali sve mi kaže da tako jeste, onog trenutka kad se prestanem boriti, a to je onaj trenutak kad prestanem da dišem, tog trenutka će ona stajati pored mene, i opet ćemo ići onom, našom stranom ulice.
Čovjek bez vjere je hedonistička isprazna ljuštura, a meni je Tea pomogla da ponovo nađem vjeru, ne vjeru u svjetlost i Boga, nego u tu šetnju s njom, do kraja vremena i svijeta, eto, zbog toga se dalje borim, čistije i poštenije nego ikad prije, jer konačno nemam što izgubiti, kako god da se završi, pobjeđujem.
Izvor: alternativainformacije
