Moram vam ispričati priču o grčkom pekaru, to je nešto što se meni dogodilo i tada sam skapirao neke stvari u životu.
Prvo moram napraviti uvod i objasniti vam moju tadašnju situaciju. Ja sam te godine završio negdje između 10 i 12 puta kod doktora ili u hitnoj pomoći zbog tlaka i preskakanja srca. Na kraju sam dobio astma napad i bio 12 dana na infuziji i injekcijama steroida. Posao mi je polako dolazio glave.
U tom trenutku naša mala IT firma je imala ugovore s desetinama medijskih kuća, preko 90 zaposlenih i pritisak je postao nepodnošljiv. Mislim da sam se osjećao kao kada u kaubojskim filmovima, posljednjeg kauboja okruže indijanci i na konjima jašu oko njega i ispaljuju strijele. Te strijele su bile mailovi, ponude, ugovori, sastanci, konzultacije i obračuni. Ja nisam upravljao svojim životom, posao je sve diktirao.
Taj astma napad i infuzije su se dogodile u sred ljeta i mi tada odlučimo da odem na more mjesec dana i da ja malo iskuliram. Da dobro razmislim o svemu… Pamtim kako sam većinu vremena proveo sjedeći pored bazena i gledajući mog malog koji je tada imao 2 godine i suprugu kako se igraju i pitao se hoću li ja doživjeti da ga vidim kada poraste. Sjedio sam u stolici i dahtao, brojio dahove jer me je astma još držala.
Osjećao sam se ugroženo i kao uplašena životinja sjetio sam se mjesta na moru u kojem smo bili kada sam bio mali, gdje sam se osjećao sigurno. Nisam želio nikakve fensi hotele, popularne gradove i čarter letove. Sjeli smo u auto i otišli… To je jedno malo mjesto u Grčkoj, blizu Hilandara (Sveta gora), pored planine Atos, na Halkidikiju, ali na onom mjestu gdje rjeđe ljudi idu. Zove se Uranopolis. To malo mjesto s jednom bizantskom kulom koja čuva luku je jako skromno. Za turističke standarde nije nešto, ali nama se tu dogodilo toliko čudesnih stvari koje jedino mogu objasniti blizinom Svete gore.
Tu su ljudi nekako drugačiji. Manje su ljubazni, u smislu da nisu izvještačeni, nego su normalni. Ne obrađuju vas za pare. Tu je priroda čudna. Recimo more je puno riba, vjerojatno zato što je pored Sveta gora, a tu je ribolov zabranjen stoljećima. Ima puno monaha, a i oni su nekako drugačiji…
Elem, jednog dana ode moja žena do male pekare koja je bila pored apartmana. Vrati se poslije par minuta i kaže “Zamisli nema kruha. Kažu za kruh dođite do 10 sati”.
Ja pomislim, bože koja nedođija i kakva je to pekara kada nema kruha poslije 10h?!
Sutradan ujutro kada smo krenuli na plažu svratimo usput do te pekare. Uđem unutra da vidim što ima za klopu, kad ono samo kruh i burek. Dakle, pekara je puna, ali oni prodaju samo jednu vrstu kruha i burek u dvije varijante (sa sirom i s jabukom). Nema kolača, nema peciva, nema ništa… samo to. Dosta lokalaca tu kupuje ujutro i pekara dobro radi.
Ok, uzmemo mi taj burek i sjednemo u baštu. To je bila mala, vrlo skromna, bašta sa svega par stolova i pogledom od milijun dolara. S te pozicije se vidi pola Uranopolisa, planina Atos i more. Ja pomislim, bože koji lik ovaj pekar. Mogao bi ubaciti ovdje neke kolače da prodaje, ljudi bi to kupovali, ima lijep pogled, može da ubaci još stolova i neke ljepše stolice. Pa bi mogao da ima kruh tokom cijelog dana, a ne samo prijepodne i da poveća promet. Sve se nešto mislim koliko čovjek nema pojma s biznisom i poslom… jednostavno ne zna napraviti pare.
Nastavljamo klopati, ukusan burek. Primjećujem da radi stari grk i njegov unuk. Dobro rade, vidi se da su ponosni na svoj posao. Dolaze lokalni grci i kupuju tu kruh. Onda vidjeh pekarovu kćer kako doviknu nešto s kata. Pekara je u prizemlju kuće na dva kata. Na gornja dva kata je obitelj, a ispred je parkiran jedan stariji džip. Zatim dođe i jedan momak u prilično novom džipu i ode gore.
I onda je tu doživim malo prosvjetljenje. Nije taj grk glup, nego sam ja glup, jer sam gledao previše američkih filmova. To što promatram je istočnjački način života i vođenja biznisa koji vjerojatno vuče svoje korijene od Otomanskog carstva, a možda i Bizanta.
Mislim se: “Za razliku od tebe Miloše, ovaj čovjek je u poznim godinama, potpuno zdrav i radi ono što voli. Ne juri za novcem, već kapira da se od posla treba izdržavati obitelj čitav život. On radi s unukom, a njegova kćer s obitelji je gore. Tu mu je i žena. Čovjek je očigledno s tom svojom radnjom uspio izgraditi tu kuću i othraniti cijelu obitelj. Imaju dva džipa, žive na moru i svi su na okupu. On radi do podne i poslije toga ide kući, jer nema radno vrijeme od 12-14 sati dnevno kao ja. On diktira kada se taj kruh kupuje.”
Uostalom, što će mu kolači. Ima taj burek koji je savršen u slatkoj i slanoj varijanti. Što će njemu sada da ubacuje tuđe kolače, pa da razmišlja o njihovom kvalitetu, nabavci, cash flow-u, salmoneli i tko zna čemu još. Ako ubaci kolače onda mu za to treba još ljudi za drugu smjenu, pa te ljude treba kontrolirati i platiti. To su samo glavobolje. Ovako lijepo radi do podne, ono što napravi je malo umjetničko djelo, sve što napravi se proda i svi ga u tom malom mjestu cijene. A njemu je očigledno dovoljno, jer to je čovjek starog kova što se vidi po njemu. Tu su život i obitelj na prvom mjestu, nije sve u parama.
Sve se promijenilo poslije toga. Čvrsto sam odlučio da ja diktiram što, s kim i kada radim. Da imam normalno radno vrijeme, da ne jurim za parama već da radim samo ono što mene ispunjava. Jer znate… posao se radi zbog boljeg života, a ne zbog para. Pare su običan papir.
Ništa nije kako se čini na prvi pogled.
Autor: Miloš Stanić
Izvor: milos.io
Preuzeto sa: atma
