Lažni ego je obrnuto proporcionalan količini mudrosti, on je stepenica koju trebamo prevladati na putu samorazvoja. On je ljuska koja će prirodno otpasti kada je ono unutra dovoljno zrelo i oživljeno. Osoba koja robuje egu nema dovoljno mudrosti i ljubavi pa se muči i vodi borbu sama sa sobom, dok duša spava mrtvim snom. Zato se i bojimo smrti, jer je to najgrublji oblik buđenja duše. Probuđeni se ne boji smrti, on je oslobođen straha. Ego je pun straha i iz njega nikada neće poteći ni kap ljubavi!
Iako naša duša nosi sjećanje na Boga kao esenciju ljubavi, mi se rađamo u iluziji, u zaboravu i imamo zadatak ponovo otkriti Boga, zapravo sjetiti se da On postoji oduvijek u nama. Kada bismo uvijek imali svu udobnost i sve što nam treba, potpuno bi izostala potraga za unutrašnjom svrhom i život bi izgubio svaki smisao. U tome je tajna svih nevolja koje doživljavamo.
S obzirom da je svrha ljudskog života probuditi uspavano sjećanje duše, podsvjesni mehanizmi i ta iluzija kroz ego će nastojati to testirati odnosno spriječiti i što nas što duže zadržati u mraku. Jedan od takvih mehanizama su naša uvjerenja. Imati uvjerenje o nečemu, znači pridavati značaj vlastitom umu, a veličanjem i uzdizanjem uma produžavamo zaborav duše.
Kao što ne pamtimo ni prošle živote, kaže se da ne pamtimo ni događaje koji su se dogodili prije treće godine života i da sjećanje seže od treće godine pa nadalje. Zašto je to tako? Ego je u najranijem djetinjstvu nerazvijen, pogledajmo malu bebu, ona će u jednom trenutku neutješno plakati, nakon par sekundi ćemo joj dati igračku i ona će se veselo smijati i vrlo brzo će zaboraviti razlog zbog čega je plakala.
Pogledajmo odraslu osobu, ona će plakati i ljutiti se danima, mjesecima, godinama i nositi u sebi ogroman teret uvreda i sjećanje na sve što joj je “nekada netko uradio”. Tako će ugraditi snažan osjećaj učinjene nepravde i neprijateljstva i zaboravit će da se smije od srca, stalno se vraćajući starim uvredama i strepnji da se ne ponove.
Ego je taj koji pamti i on je platforma svih uvjerenja koje crpimo iz doživljenih iskustava. Ego je suparnik koji nastoji preuzeti ulogu Boga, mi mu dajemo vjeru i snagu. Kada godinama živimo u uvjerenju da nam je neko nešto nažao učinio, mi toliko snažno vjerujemo u to, da apsolutno odbacujemo svaku mogućnost oprosta i sumnjamo da se nešto može promijeniti i da bismo situaciju mogli sagledati iz drugog ili trećeg kuta.
Mi smo kao jednostavno žrtva nekoga ili nečega i to je zamka koju sami sebi pravimo, jer oduzimamo sebi moć. Uvjerenje, odnosno um ili ego, preuzima moć i postaje svemogući “bog”, on pomaže patnju, podržava nas u zamjeranjima s okolinom, on nam govori da nas neko mrzi, ne podnosi, povređuje. I mi mu vjerujemo, jer nemamo drugog izbora, odrekli smo se moći.
S druge strane, zapravo na naša unutrašnja vrata kuca Bog, da nas podsjeti tko smo. Mi ne otvaramo, onda On počinje malo jače, a mi se i dalje pravimo ludi. Kasnije nam grubo otrgne igračku iz ruku, a mi i dalje ne vidimo svrhu već optužujemo ljude za izdaju, prevaru, krivimo sudbinu. Mučimo se da pronađemo izlaz iz labirinta, a ulazimo sve dublje u šumu.
U jednom trenutku možda i obolimo i život nam se svede na obilaske od doktora do doktora, dajemo novac na lijekove ili ostajemo bez posla, partnera, novca i sl. Sve se to događa kada nas Bog snažno protrese ne bi li nas probudio i poput “elektro šoka” oživio sjećanje na ono što jesmo.
Postoji jedan prelijep Rumijev stih koji kaže:
“Živio sam na ivici ludila
želeći saznati razloge,
stalno kucao na vrata.
A kad se otvoriše,
ispostavi se da sam kucao iznutra!”
To što bdije u našem tijelu smo zapravo mi to je naše pravo ja i ono se želi osloboditi, osvijestiti. To je ono što je u srcu, jer srce je ono koje “kuca” iznutra i mi smo u njemu i Bog je u njemu. Zato ćemo uvijek biti na rubu ludila sve dok ne dostignemo unutrašnji mir.
Ego je sunce koje zalazi i nagovještaj noći (neznanja). Izvorno “ja”, duša, čista svijest je izlazeće sunce koje donosi buđenje (mudrost).
Ego se stalno želi nekome svidjeti i jako je ovisan o mišljenju drugih. Što je ego jači, to će i konflikti biti više zastupljeni u životu osobe i ona će se snažnije držati svojih uvjerenja. Dok duša, sve što ona želi jeste smiraj, ali s egom nikada nema mira.
Da se vratimo na djetinjstvo, prva zarobljena uvjerenja su se odnosila na ponašanje roditelja prema nama. Problem kod ophođenja s malom djecom jeste svjesno ili nesvjesno omalovažavanje, podsmijeh i ismijavanje kada nešto kažu, izostanak poštovanja i slušanja, ušutkivanje, osjetno “spuštanje” na nižu mentalnu razinu prilikom obraćanja i sl.
Prema djeci se moramo odnositi kao prema ravnopravnom sugovorniku, s poštovanjem. Kada to izostane, onda se ona zatvaraju u sebe i povlače iz vanjskog svijeta uz osjećaj izdaje i uvjerenje da ne treba govoriti ono što misle, već ono što okolina podržava iz straha da će ispasti glupi. Kako odrastaju, pune se iskustvima u kojima prepoznaju nedostatak poštovanja i ponavlja se obrazac iz djetinjstva. Kasnije, imamo osobu s izvjesnim kompleksima, osjećajem niže vrijednosti i sl.
Zapravo, kada osoba u djetinjstvu zabilježi nisku razinu poštovanja, ljubavi i podrške, ona više i ne zna za nešto bolje i teško joj je povjerovati da je neko može voljeti i prihvatiti. Takva osoba težak je partner za vezu ili prijateljstvo, jer se uvijek postavlja kao ugrožena vrsta. Ništa bolje nije ni ako je dijete odraslo uz snažno podupiranje ega “ti si najbolji, najpametniji, najljepši, svi su drugi bezvezni u odnosu na tebe”, odnosno razvijanjem kompleksa više vrijednosti kojim su roditelji kompenzirali svoje nedostatke i neostvarene ambicije.
Kada se grčevito držimo nekog uvjerenja i na njemu temeljimo svoju vezu s partnerom, brak, odnos prema novcu, poslu i sl., odnosno ako isto nije sagledano kroz božansku prizmu, to će nam prije ili kasnije biti otrgnuto.
Šta znači sagledati nešto kroz božansku prizmu? Znači biti duboko svjestan da svaka osoba dolazi u naš život sa svrhom, a ne da ugodi našem egu i da nam osigura komfor u kojem ćemo se uljuljkati i uživati bez ikakvog napora. Svaka osoba je prije svega duša, naš stari poznanik, bilo da su to roditelji, dijete, partneri.
Što su emocije jače prema određenoj osobi, to je specifičnija priroda odnosa. Kada nam Bog pošalje neku osobu, to je blagoslov učenja i stjecanja mudrosti, a ne prilika da se grčevito uhvatimo za istu i ugušimo je svojim kompleksima, strahovima i potrebama.
Kada imamo dijete, mi ga jako gušimo našim strahovima da mu se nešto ne dogodi, da se ne razboli, kako će prijeći ulicu, … Kada imamo partnera, također smo opterećeni strahovima da nas ne napusti, da nas ne prevari, da ga ne izgubimo. Unaprijed strahujemo za nešto što se još uvijek nije dogodilo i tako izražavamo sumnju u Božju milost i vjerujemo u ono što šapuće naš ego napunjen strahom, koga smo postavili na pijedestal.
Otkud uopće ideja da bi se moglo dogoditi nešto? Na stranu sada metafizički uzrok odlaska duše iz svog izvornog doma u duhovnoj dimenziji u ovu grubu dimenziju materijalnog, privremenog svijeta iluzije, mi, kada smo u ovom tijelu i životu došli na ovaj svijet, samim rođenjem, napuštanjem sigurnosti i topline majčine utrobe mi smo se suočili s osjećajem napuštenosti. Cijeli život ponovo tragamo za stvaranjem istog ugođaja i sigurnosti koji smo imali i uvijek kada ga pronađemo, ožive sjećanja na “raj” iz koga smo prognani, a samim tim i strah od gubitka. Kako nam je sjećanje izbrisano, tako nismo ni imali jasnu koncepciju našeg dolaska na svijet i prošli smo kroz traumu.
Odbačeni smo u neki nepoznat svijet i prepušteni sebi. Na tom putu, sreli smo različite ljude i pokušali se uhvatiti za njih kako bi nas spasili. Ali, ti ljudi proživljavaju isto što i mi i nisu u stanju brinuti se o nama. Na ovom svijetu svi traže sebe, traže se u drugim ljudima, traže se u materijalnim stvarima, u novcu, poslu. Postajući svjesni sebe počeli smo razvijati ego, jer nismo imali dovoljno mudrosti, ego nam je pomogao da stvorimo prividni koncept i tako smo stvarali sliku svog života kroz ego.
Zbog ega se vučemo cijeli život povrijeđeni zato što nam je neko rekao ovo ili ono, zaboravljajući da svako ima vlastitu borbu. Nas jednostavno vrijeđa nečiji postupak zato što je u suprotnosti s našim uvjerenjem, umjesto da shvatimo da to nije usmjereno protiv nas, već da je dio nečijeg puta.
Svi se ogledamo u drugima, ali se pronalazimo unutar sebe. Vjerujući u sebe, možemo vjerovati i drugima, osjećajući ljubav prema sebi, osjećat ćemo i prema drugima. Mi smo u djetinjstvu, kada se naš ego počeo razvijati, u njega usadili uvjerenje da je svijet neprijateljsko mjesto, da nema dovoljno ljubavi, novca i sl. i snažno smo povjerovali u to jer smo bili u neznanju.
Razvili smo sumnju i nepovjerenje i u tome je korijen svih štetnih uvjerenja, zapravo, neznanje je korijen svakog zla. Međutim, kao što se u jednom periodu djetinjstva oslobodimo pelena, tako i u školi života ego sa svim uvjerenjima treba ostaviti na nižim stepenicama. Suviše je nezrelo i neodgovorno ostati cijeli život u pelenama, a isto tako i ostati vezan za istu razinu uvjerenja cijeli život.
Lažni ego je obrnuto proporcionalan količini mudrosti, on je stepenica koju trebamo prevladati na putu samorazvoja. On je ljuska koja će prirodno otpasti kada je ono unutra dovoljno zrelo i oživljeno. Ako u sebi nosimo mrtvo more, sve čega ćemo se grčevito držati su ego i njegova uvjerenja. Osoba koja robuje egu nema dovoljno mudrosti i ljubavi pa se muči i vodi borbu sama sa sobom, dok duša spava mrtvim snom.
Zato se i bojimo smrti, jer je to najgrublji oblik buđenja duše.
Kako je Bog vlasnik života i smrti, a mi smo egu prepustili božansku ulogu, negdje u podsvijesti znamo da smo se ponijeli neodgovorno prema svojoj duši. Probuđena duša se ne boji smrti, ona je oslobođena straha. Strah od smrti je korijen svih drugih strahova. Ego je stoga pun straha i iz njega nikada neće poteći ni kap ljubavi.
Ne daju nama sreću ljudi, već Bog. Jer, kako će nama drugi ljudi dati sreću, ako je ni sami nemaju dovoljno, već gledaju kako je dobiti kroz nas pa kada ne uspiju u tome, idu dalje u nedogled. U suštini, potraga za ljubavlju jest iskonska potraga za Bogom i njegovom ljubavlju, a svaki čovjek s kojim ulazimo u emotivne odnose je replika, kopija božanskog lika, ali samo jedan je original.
