Pasivna ovisnost nastaje zbog nedostatka ljubavi. Pasivne osobe su preplavljene osjećajem da nemaju dovoljno, da je svijet nesigurno mjesto, sumnjaju u vlastitu vrijednost. A osjećaj unutarnje praznine je često rezultat naispunjenih potreba i želja za brigom i pažnjom tijekom djetinjstva.
Kad nam je druga osoba potrebna za opstanak, mi smo kao nametnici na toj osobi, a u odnosu nema mogućnosti izbora ili slobode. Dvoje ljudi se vole onda kada su sposobni živjeti jedno bez drugog, ali su izabrali živjeti skupa.
Moja je definicija ovisnosti nesposobnost potpunog ispunjenja i primjerenog djelovanja bez sigurnosti nečije ljubavi. Svi imamo potrebe i osjećaje, ali ovisnost nije jedna od njih. Dijete u ljudima još uvijek traži da se osobe jače od njega samog brinu o njemu poput majke ili oca. Arhetipski. Ali čak i kada im Svemir pošalje takve osobe u život, ispada da one diktiraju kvalitetu i upravljaju životom te se razvija istinska ovisnost. Tako nastaje pasivno ovisna osobnost.
Takve osobe su toliko ovisne o tome da im se daje ljubav da nemaju energije sami dati ljubav. U njima je praznina i osjećaj nedovršenosti i neispunjenosti, koja jedino splašnjava kada im netko daje ljubav. Ali zbog tog osjećaja u njima, oni ne podnose biti sami. Jer, oni grade svoj identitet isključivo kroz odnose s drugim ljudima.
Pasivni su jer uvijek čekaju da drugi nešto poduzme za njih, umjesto da djeluju proaktivno. Ako i pitam te osobe gdje se vide za 5 godina, uvijek su odgovori, “s nekim kome je zbilja stalo do mene”. Nitko ne spominje nova radna mjesta, ispunjavajuća putovanja, rad na tijelu i duhu; jer se pojam ulaganja truda ne uklapa u njihove sanjarije, žele samo pasivno stanje u kojem se drugi brinu o njima.
Ako vam je jedini cilj da budete voljeni – nikada to nećete biti jer je u pozadini toga vjerovanje “nisam voljen”. A Svemir odgovara i reflektira upravo to u realnost. U izvjesnom smislu, tada nismo zaslužili ljubav jer se ljubav zaslužuje, a ne možemo ju zaslužiti ako nam je misao vodilja da budemo pasivno voljeni. Takvim osobama se teško odvojiti od roditelja, kupiti novu kuću, promjeniti nezadovoljavajuće radno mjesto, ili se posvetiti hobiju, jer promjene teško podnose.
U braku postoji prirodna učinkovita podjela zaduženja; žena čisti kuću, sprema obroke, brine o djeci, a muž popravlja stvari, preuzima financijski teret, kosi travnjak. U zdravim se odnosima te uloge periodično zamjene. Muž može skuhati katkad, biti s djecom cijeli dan, a ona može naći honorarni posao koji ju veseli, ili se taj mjesec pobrinuti za račune.
To je zabavna zamjena uloga, ali ima i terapeutski učinak. A to je da podsvjesno uče kako biti neovisni jedno od drugoga. Dakle, smanjuju svoju međusobnu ovisnost.
Ljudi u pasivno ovisnom modusu ovo ne mogu tolerirati jer im umanjuje ovisnost i daje slobodu koju oni ne mogu podnijeti. Vole stroga odijeljena bračna zaduženja i vole povećavati ovisnost, a ne slobodu. Često čak zanemaruju vještine koje su stekli prije braka, primjerice supruga koja više “ne zna” voziti automobil. Pravi se bespomoćna i ovisna i tako još više vezuje supruga. Tad on mora obavljati kupnju ili ju prevoziti gdje joj je potrebno.
Primjer je jedan klijent čija je supruga prestala voziti u 46 godini života. Kad sam postavio pitanje da bi to mogao biti strah na kojem se treba raditi, on je odgovorio da joj je doktor rekao da je to zbog menopauze i da se tu ne može ništa učiniti.
Kada samo radili tretmane, energetski gledano, njoj je to pasalo jer je bila sigurna da ju nikad neće prevariti ni napustiti zbog toga što nju i djecu vozi po cijele dane, a njemu je pasalo jer je bio siguran da ga ona neće prevariti i napustiti jer nema veliku mogućnost kretanja pa stoga ne može upoznavati nove ljude.
Iako im ova situacija objema paše, takvi odnosi nisu zdravi niti utemeljni na pravoj ljubavi jer je sigurnost osigurana po cijenu slobode. Odnos uništava razvoj individualnosti partnera. Uvijek govorim klijentima da je dobar brak moguć jedino među jakim i neovisnim ljudima.
Pasivna ovisnost nastaje zbog nedostatka ljubavi. Osjećaj unutarnje praznine je često rezultat naispunjenih potreba i želja za brigom i pažnjom tijekom djetinjstva. Ukoliko je dijete voljeno i daje mu se pažnja, ono ulazi u zrelost s duboko usađenim osjećajem vlastite vrijednosti. Sigurni su. Pasivne osobe su preplavljene osjećajem da nemaju dovoljno, da je svijet nesigurno mjesto, sumnjaju u vlastitu vrijednost.
Ovo je direktno povezano sa zatvorenom prvom čakrom i često vidim kod spiritualnih ljudi da pate od sindroma eskapizma tj, bježe u neke druge svjetove jer im ovaj nije dovoljno siguran. Nisu uzemljeni, ne žele biti ovdje, teško im je funkcionirati u ovoj realnosti. Naglašavam da to nije duhovnost, potreban je balans gornjih i donjih čakri; prve tri su baza, gornje su spiritualne i nadogradnja su na bazu. Jedino je tada moguće sigurno otvaranje trećeg oka i slične prakse.
Stoga se pasivno ovisne osobe žele otimati za nečiju ljubav, očajnički se drže za nju. To često dovodi do manipulacije, bezosjećajnosti i uništavanja upravo onog odnosa kojeg se želi sačuvati. Ljubav i disciplina uvijek idu ruku pod ruku i tako nebrižljivim i bezosjećajnim roditeljima uvijek fali discipline te stoga djeci nikada ne mogu usaditi osjećaj samodiscipline.
Pasivno ovisnim osobama uvijek nedostaje samodicipline, što dovodi do slabog solarnog pleksusa i niske energije i osobne snage. Često pribjegavaju nepoštenju, lažnim obećanjima da bi dobili pažnju ili se držali očajnički istrošenog odnosa umjesto da odustanu od njih.
Najvažnije od svega – nedostaje im osjećaj odgovornosti prema sebi samima. Pasivno se okreću drugima, tražeći izvor sreće i energije u djeci, drugim ljudima…, a kada ti osjećaji izostanu, pasivno krive druge zbog tog neispunjenja. Zato se osjećaju razočaranima pošto drugi ne mogu ispuniti tu prazninu. Stoga se često okreću intoksikaciji alkoholom ili drogom čime otupljuju osjećaj praznine i povećavaju osjećaj ovisnosti kako bi se lišili odgovornosti. To je “ovisna osobnost”.
Dakle, ovisnost može izgledati kao ljubav, jer je to sila koja nagoni ljude da se jako vežu jedni za druge. Ali u suštini to nije ljubav, već oblik anti-ljubavi. Zahtjeva, a ne pruža ništa. Podržava infantilnost umjesto razvoja. Sputava, ne oslobađa. Razara veze umjesto da ih izgrađuje. Na kraju uništava ljude umjesto da ih razvija.
Osoba počinje kvalitetnije živjeti i fokusira se na sebe ponovo i davanje ljubavi prvo sebi i svome tijelu i duhu. Skupa s time se jača i aktivira druga čakra (odnosi, emocije, uživanje…) i s novom disciplinom i solarni pleksus (osobna snaga, istina, proaktivnost). Zajedno s time se radi na oslobađanju od „parazitskih niti“ koje su navezane na osobu ili koje osoba projicira u druge ljude radi dobivanja energije. Energetski se istovremeno radi na brisanju ili transmutaciji programa u podsvjesti, dubokih vjerovanja i paradigmi dobivenih u djetinjstvu ili prošlim životima, koji uvjetuju takvu ovisnost.
Tako se dobiva sloboda i neovisnost, a jedino takva osoba može imati smislen ljubavni odnos.
Saša Momić
https://www.facebook.com/profile.php?id=100008818061890
