Nakon 11 godina braka, našao sam se u situaciji koju nikada nisam mogao zamisliti – žena koju sam nekada gledao s divljenjem i strašću, više me ne privlači. Naša ljubavna priča počela je poput mnogih drugih – strastveno, s puno uzbuđenja i planova za budućnost. Bio sam ponosan na nas kao par; smijali smo se zajedno, razgovarali o svemu i nismo mogli dočekati provoditi vrijeme jedno s drugim. No, kako su godine prolazile, primijetio sam promjenu koja je počela utjecati na našu intimu i moj odnos prema njoj.
Sve je počelo postepeno, gotovo neprimjetno. S vremenom, moja supruga je prestala brinuti o sebi na način na koji je to nekada radila. Ne govorim ovdje samo o fizičkom izgledu, iako je i to igrao ulogu. Prije bi bila aktivna, bavila se sportom, brinula o svom tijelu i zdravlju. Sada se činilo kao da ju više ništa od toga ne zanima. Većinu vremena provodi u kući, u odjeći koja je više funkcionalna nego lijepa, s minimalnim trudom oko svog izgleda. Razumijem da su godine prošle i da smo oboje prošli kroz promjene, ali čini se kao da je jednostavno izgubila volju za bilo kakvim osobnim napretkom.
Pokušao sam razgovarati s njom o tome, nježno i bez osuđivanja. Objasnio sam joj kako se osjećam i kako mi nedostaje ona osoba s kojom sam započeo ovu priču. Međutim, svaki put kad bih spomenuo nešto slično, ona bi se uvrijedila ili povukla. Rekla bi mi da sam površan i da ljubav nije stvar fizičkog izgleda. Iako sam svjestan da ljubav uključuje mnogo više od vanjštine, ne mogu ignorirati da mi je privlačnost važna, posebno kada dolazi od osobe s kojom sam odabrao provesti život. To nije samo stvar izgleda; radi se o energiji, samopouzdanju i brizi za sebe.
Kao rezultat, naš intimni život gotovo da više i ne postoji. Sjećam se vremena kad smo jedno drugo gledali s iskrom u očima, kad je svaki dodir bio ispunjen strašću. Danas su te iskrenosti nestale. Ne mogu se prisiliti na osjećaje koje više ne nalazim. I što je najgore, osjećam se krivim zbog toga. Ne želim da ovo bude razlog zbog kojeg će se naš brak raspasti, ali također ne znam kako dalje. Svaki put kad pokušam biti iskren s njom, završimo u svađi, a njezini pokušaji da promijeni nešto traju tek nekoliko dana prije nego se opet vrati starim navikama.
Znam da je i ona prošla kroz mnoge promjene. Imamo dvoje djece, a život nam je postao prepun obaveza, stresa i briga. Možda je upravo zbog toga počela zanemarivati sebe – izgubila se u ulozi majke i supruge. No, osjećam da bi i ona trebala željeti biti najbolja verzija sebe, ne samo zbog mene, već i zbog sebe same.
Postavljam si pitanje: je li ovo nešto s čime se mogu pomiriti? Trebam li se jednostavno prilagoditi i prihvatiti da je ovo sada naš život? Ili bih trebao inzistirati na promjeni, riskirajući da izgubimo sve što smo zajedno izgradili?
U konačnici, ne želim zvučati nezahvalno ili kao da joj zamjeram, ali osjećam da smo izgubili nešto važno – onu povezanost koja nas je nekoć činila posebnima. Sve ovo govorim jer mi je stalo, jer želim da opet pronađemo onaj osjećaj koji nas je spojio. Nadam se da će, ako ništa drugo, čuti moje riječi i shvatiti koliko mi je važno da se oboje trudimo, jer ljubav možda nije samo stvar vanjštine, ali privlačnost jest.
