Na kraju svi pokažu svoje pravo lice, samo je potrebno da dovoljno dugo promatraš.
Svi na kraju pokažu svoje pravo lice jer se čovjek umori od svih stvari u svom životu, umori se od hoda prema svojim ciljevima, umori se od umiljavanja ljudima koji mu nešto trebaju, umori se od svijeta koji nije onakav kakav ga je očekivao. A najviše se od svega umori se od držanja maske na licu te ima tako snažnu potrebu skinuti je da bi njegovo lice i njegova duša prodisali.
Na kraju svi pokažu svoje pravo lice, i često to bude u trenutku kada ne očekuješ. Jer umori se čovjek od padova i dokazivanja da je savršen, umori se od namještanja pozitvnog stava u teškim trenucima, umori se od briga koje mu ništa nisu donijele. A više od svega umori se od ljudi koji su mu išli na živce, ljudi koji su bili kopija njega samoga, koji su pod svaku cijenu željeli nešto od njega i igrali igru da to i dobiju.
Na kraju svi pokažu svoje pravo lice, i često to bude mnogo ranije nego što očekuješ. Jer umori se čovjek od pričanja drugih, umori se od zabadanja nos u tuđe stvari, umori se što nije bio onakav kakav je očekivao i svega mu više bude dosta. A više od svega umori se čovjek od sebe, od uvijek istih dijaloga sa sobom, od uvijek istih očekivanja i razočarenja, od uvijek istih bježanja od sebe i drugih, a nema gdje, a nema kome.
Na kraju svi pokažu svoje pravo lice, lice koje je bilo puno kozmetike i šminke. Umore se svi kada završi predstava i kada više nikome ne trebaju ništa dokazivati, niti pokazivati. Umore se kada dobiju ono što su trebali i kada shvate da uloga koju su igrali nije bila vrijedna toga. Ali što se može, jedna predstava završi a druga predstava započinje i druga uloga koju ovaj put treba igrati mudrije. Život je takav – svi na kraju pokažu svoje pravo lice, a onda shvatiš tko su glumci a tko pravi ljudi.
Izvor: savjetnikuspjeha
