Nikada nisam mislila da će moj životni put poprimiti oblik noćne more iz koje se neću moći probuditi. Bila sam uvjerena da imam savršen brak – ili barem dovoljno dobar da izdrži izazove koje život donosi. Moj muž Ivan i ja bili smo zajedno više od deset godina, imali smo dvoje djece i sagradili dom za koji sam mislila da će biti naše utočište zauvijek. A onda, jednog dana, taj dom mi je brutalno oduzet.
Ivan je upoznao drugu ženu. Bila je mlađa, a kako sam kasnije saznala, već je bila trudna s njim. Kad mi je rekao da odlazi, mislila sam da se šali. Ali nije. Njegove riječi bile su hladne i bez trunke grižnje savjesti:
– Ona nosi moje dijete i trebamo biti obitelj. Ti i djeca morate otići.
Nisam mogla vjerovati da me čovjek kojem sam dala sve tako lako odbacuje. Nisam mogla vjerovati da ostavlja našu djecu, da ih tjera iz doma u kojem su odrasli. Pokušala sam ga dozvati razumu, preklinjala ga da barem ne rastura djeci sigurnost, ali nije mario.
“Ti i djeca morate otići.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam, slomljena, pakirala naše stvari.
Preselili smo se kod mojih roditelja. Djeca su bila zbunjena, uplašena. Svaki dan su pitali kad će se tata vratiti. Nisam imala odgovor. Bila sam ponižena, napuštena i bespomoćna, ali nisam si dopustila da potonem. Morala sam biti jaka zbog njih.
Tada sam odlučila da neću gubiti vrijeme na bol i osvetu. Umjesto toga, usmjerila sam se na nas – na naš novi početak. Pronašla sam bolji posao, počela raditi na sebi, psihički i fizički. Polako smo počeli graditi novi život, a djeca su se privikavala na promjene.
Karma se pobrinula za sve
Godinu dana kasnije, stigla je vijest koja me šokirala, ali i potvrdila ono što sam uvijek vjerovala – život sve naplati. Ivanova ljubavnica, sada njegova žena, rodila je dijete, ali sreća im nije dugo trajala.
Prvo su ga počele proganjati financijske nevolje. Novi stan koji su uzeli bio je preskup, a s alimentacijom koju je morao plaćati za našu djecu, brzo je upao u dugove. Ljubavnica, ona ista žena za koju me ostavio, nije bila spremna živjeti s manje luksuza. Počele su svađe, uvrede, prebacivanja.
Vrhunac je došao kada ga je ta ista žena, kojoj je dao sve, izbacila iz stana – baš kao što je on mene i djecu izbacio iz našeg doma.
Ostao je bez ičega.
Pokušao se vratiti. Pokucao je na vrata mojih roditelja, nadajući se pomirenju. Stajao je na pragu, izgubljen, pokajničkog izraza lica, a u očima mu se vidjela tuga.
– Bio sam idiot… Možeš li mi oprostiti?
Gledala sam ga i nisam osjećala ništa. Ni mržnju, ni sažaljenje. Samo ravnodušnost. Znala sam da mu više nikad neću dopustiti da uništi moj život.
– Oprošteno ti je, ali nazad se ne vraćaš.
Zatvorila sam vrata.
Ivan je ostao sam. Djeca su ga viđala povremeno, ali nikada više nije bio otac kakav su zaslužili. Njegova ljubavnica, ona za koju me ostavio, napravila mu je isto što i on meni. Karma je, kako kažu, odradila svoje.
Ja? Ja sam nastavila dalje. Sretna. Slobodna. I, što je najvažnije, nikad jača.
