Mentalne bolesti su složeni poremećaji koji mogu imati različite uzroke, uključujući genetske predispozicije, utjecaj okoline i životne okolnosti. Iako genetika ne određuje sudbinu pojedinca, znanstvena istraživanja pokazuju da određeni mentalni poremećaji imaju značajnu nasljednu komponentu.
Psihijatar i psihoterapeut Vasilij Šurov objašnjava tri ključna mehanizma kroz koja se mentalne bolesti mogu prenositi s generacije na generaciju.
Tri ključna mehanizma genetskog prenosa
Nasljedna predispozicija (polimorfizmi): Određene varijacije u genima mogu povećati rizik od razvoja mentalnih poremećaja. To ne znači da će osoba sigurno razviti bolest, ali ukoliko postoje dodatni vanjski okidači, vjerojatnost se povećava.
Epigenetske modifikacije: Iako geni igraju važnu ulogu, način na koji se oni aktiviraju ili deaktiviraju može zavisiti od vanjskih faktora poput psiholoških trauma, dugotrajnog stresa i korištenja psihoaktivnih supstanci. Drugim riječima, čak i ako osoba ima genetsku predispoziciju, okolina može odrediti hoće li se bolest razviti.
Genetske mutacije: Rijetke promjene u DNK mogu biti uzrokovane štetnim okolišnim faktorima poput zračenja ili toksičnih kemikalija. Takve mutacije mogu povećati rizik od razvoja određenih mentalnih poremećaja, osobito ako su prisutne kroz nekoliko generacija.
Sedam mentalnih bolesti s najvećim rizikom od nasljeđivanja
Istraživanja su identificirala sedam mentalnih poremećaja koji imaju visoku nasljednu komponentu:
Poremećaji iz autističnog spektra (ASD) – Autizam i srodni poremećaji često se javljaju u obiteljima, a istraživanja pokazuju da genetika igra ključnu ulogu u njihovom nastanku.
Shizofrenija – Ovaj ozbiljan mentalni poremećaj povezan je s genetskim predispozicijama, ali i s okolišnim faktorima poput stresa i traume tijekom ranog razvoja.
Bipolarni poremećaj – Ova bolest, koja uključuje naizmjenične epizode manije i depresije, često se javlja u obiteljima i može biti povezana s određenim genetskim markerima.
Depresija – Iako je depresija multifaktorijalna bolest, osobe koje imaju obiteljsku povijest depresije imaju povećan rizik od njenog razvoja.
Poremećaji anksioznosti – Genetika može igrati značajnu ulogu u razvoju anksioznih poremećaja, osobito kada su prisutni faktori poput visokog stresa i nepovoljnog okruženja.
Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD) – Djeca čiji roditelji imaju ADHD često imaju povećan rizik od razvoja ovog poremećaja.
Touretteov sindrom – Ovaj neuropsihijatrijski poremećaj, koji se manifestira kroz tikove i ponavljajuće pokrete ili zvukove, često se nasljeđuje unutar obitelji.
Iako genetika igra važnu ulogu u predispoziciji za mentalne bolesti, ona nije jedini faktor koji određuje hoće li se poremećaj razviti. Vanjski utjecaji, način života, prehrana i emocionalno okruženje mogu značajno doprinijeti mentalnom zdravlju pojedinca.
Razumijevanje nasljednih faktora može pomoći u ranom prepoznavanju rizika i primjeni preventivnih mjera, poput zdravih životnih navika i psihološke podrške, kako bi se smanjila vjerojatnost razvoja ozbiljnih mentalnih poremećaja.
