Današnja omladina živi za dan da ode od kuće. Zaboravljaju da su njihovi roditelji živjeli za dan kada su se oni rodili.
I nema ništa loše u tome da omladina ode od kuće i zasnuje svoj vlastiti život, to je donekle i prirodni tok svačijeg života. Ali ima mnogo toga pogrešnog u shvatanju da djeca nakon što odu nemaju obaveze prema svojim roditeljima. Čovjek koji izgubi roditelje najbolje zna kakvo je to bogatstvo.
Dok ih imamo u svom životu premalo ih cijenimo. Da, oni mogu živjeti sami, da oni se mogu snaći sami… Ali bez obzira koliko daleko djeca živjela oni vole da ih čuju i da osjete da se njihova djeca brinu za njih. Ne dopustite da trunu u samoći dok se vi baškarite u raskošnom društvu.
Ako imate prijatelja koji je izgubio roditelja, jednog ili oba, popričajte sa njim. On će vam najbolje objasniti kako je to. Jer čovjek dok ima roditelje u svom životu, ne cijeni ih dovoljno. A kada ih izgubi, dao bi cijeli svijet da može da ih vrati.
I to je ono najbitnije. Da onog dana kada odu na drugi svijet, možete sebi reći da ste im pružili svu svoju ljubav, podršku i vrijeme… Da ih niste zanemarili… Da ste učinili sve što je bilo u vašoj moći. To će vam pomoći da ne provedete život u kajanju.
Mnogi će reći “Ali ja sam se zaposlio u drugoj državi, zasnovao porodicu u drugoj državi”, i koristiće to kao izgovor da zanemare svoje roditelje. Rećiće nisam u mogućnosti da se čujem sa njima, da im pišem, da im šaljem novac… Ali kad bude prekasno shvatiće da ste uvijek mogli više učiniti.
Zato cijenite prave vrijednosti dok ih imate još u svom životu. Ništa ne boli tako kao shvatanje da smo bili loša djeca svojim roditeljima. Bez obzira gdje odemo i koliko daleko, dom će uvijek biti tamo gdje je naša majka živjela i odakle smo potekli…
