Vrlo veliki broj ljudi ne ume da se smije. Uostalom, nema šta tu da se „umije“. To je dar i ne da se naučiti. Naučićeš jedino ako sebe prevaspitaš, ako se razviješ na bolje i savladaš ružne instinkte svog karaktera.
Za smijeh je prije svega potrebna iskrenost, a zar ima iskrenosti kod ljudi? Za smijeh je potrebna nezlobivost, a ljudi se najčešće smiju pakosno! Iskren i nezlobiv smijeh znači veselost, a zar ima kod ljudi u današnje vrijeme veselosti, i umiju li ljudi da budu veseli?
Veselost čovjekova je najvidnija crta njegova, koja ga najviše odaje. Jedan karakter dugo ne možete da upoznate, ali čim se čovjek nasmije bar jednom sasvim iskreno, pokazaće vam se cio karakter odmah kao na dlanu.
Samo čovjek vrlo visokog i vrlo srećnog razvitka ume da bude veseo, i da zarazi druge, to jest, neodoljivo i dobrodušno veseo. Ne govorim o njegovom umnom razvitku, nego o karakteru, o cijelom čovjeku.
Na taj način, ako želite da prozrete čovjeka i da upoznate njegovu dušu, ne posmatrajte ga kako ćuti ili kako govori ili kako plače, nego bolje da ga pogledate kad se smije. Ako se dobro smije, znajte da je dobar čovjek.
Ovu dugačku tiradu o smijehu zabilježio sam ovdje hotimično, i na štetu pričanja, pošto je smatram kao jedno od mojih najozbiljnijih saznanja o životu.
Fjodor Dostojevski
