Da li se od ljubavi živi? Pričali su mi da se od ljubavi ne živi sa sve usputnim savjetima o hvatanju bogatih, osiguranih, zbrinutih. Pričali su mi da onog momenta kad sirotinja uđe na vrata, ljubav se da u trk…
Da li se od ljubavi živi?
Pričali su mi da se od ljubavi ne živi sa sve usputnim savjetima o hvatanju bogatih, osiguranih, zbrinutih. Pričali su mi da onog momenta kad sirotinja uđe na vrata, ljubav se da u trk kroz prozor. Vele da prhne k’o uplašena sjenica pred zvukom ili pucnjem. A ja ih pitam šta je onda ono što viđam u jednosobnim stanovima, u žuljevitoj ruci koja nosi kesu da prehrani obitelj, u samohranoj majci koja radi na 3 posla da djeci napravi ručak, osigura odjeću i školovanje ili u muškarcu koji zadnju paru da da kupi dragoj knjigu koju je, eto, dugo tražila.
Šute.
Pričali su mi kako ljubav iščezne s vremenom, kako izgubi na sjaju, na jačinu, na boji, zaturi se negdje između primopredaja djece u hodniku i istrčavanja iz kuće za obavezama, između „kasnit ću danas“, i prebacivanja odgovornosti, pranja i čišćenja i rondanja. Između godina proživljenih zajedno. Ili pretrpljenih zajedno. A, ja gledam starce koji grčevito drže jedno drugom ruku, grčevitije nego što mladi znaju da je moguće. Pa ih pitam šta je onda ono kad odem kod amidže i strine, ona ima šećernu bolest i bolne noge, teško se kreće, a on sa osmijehom kuha kafu, iznosi poslastice i gledaju se i šale nekako tako da te toplina obuzme. I smiješi joj se i zadirkuje je i ponaša se kao tinejdžer zateleban preko ušiju.
A ja ih pitam šta je onda ono što viđam u jednosobnim stanovima, u žuljevitoj ruci koja nosi kesu da prehrani obitelj, u samohranoj majci koja radi na 3 posla da djeci napravi ručak, osigura odjeću i školovanje ili u muškarcu koji zadnju paru da da kupi dragoj knjigu koju je, eto, dugo tražila.
Šute.
Pričali su mi da ljubav pobjegne pred bolešću. Skrije se k’o upišano dijete i čuči, čeka da prođe, da se zaboravi. Ali, nigdje toliko ljubavi nisam vidjela kao u bolnicama i bolničkim posteljama. Pitam ih šta je onda ono kad je pazi i tetoši, obilazi i presvlači i izdržava kad je zaista teško, preteško i zna da najteže tek dolazi. I sve to radi sa osmijehom uz šalu, ne bi li prikrio izdajničke suze koje se kao u inat sakupljaju u kutu oka. I teku prema unutra, teku nepovratno.
Šute.
Pričali su mi da je ljubav ograničena bojom, vjerom i nacijom. Pitam ih kako onda ne viđoh da je iko s toliko žara brani i bodri kao baš takvi, različito obojeni, sa različitim molitvama, privjescima na lančićima, držeći krst i polumjesec i moleći Boga, njenog ili njegovog da ih sačuva, štiteći je od očeva, majki, komšija i osuda i neshvatanja.
A ja gledam starce koji grčevito drže jedno drugom ruku, grčevitije nego što mladi znaju da je moguće. Pa ih pitam šta je onda ono kad odem kod amidže i strine, ona ima šećernu bolest i bolne noge, teško se kreće, a on sa osmijehom kuha kafu, iznosi poslastice i gledaju se i šale nekako tako da te toplina obuzme. I smiješi joj se i zadirkuje je i ponaša se kao tinejdžer zateleban preko ušiju.
Šute.
Pričali su mi kako i ljubav umre sa smrću ili odlaskom voljene osobe. Kao daleko od očiju, daleko od srca. Pitam ih šta je onda ono što vidim u pogledu onih koji su ostali i čekaju. Čekaju po 25 godina. Gledaju kroz prozor u nepreglednu daljinu i skaču na svako kucanje na vrata. Koji sa suzama u očima posmatraju izblijedjele fotografije, izgužvane i po stoti put izvađene iz kante za smeće i ispravljane i peglane dlanovima, prekorijevajući se i pitajući gdje im je pamet bile pa je baciše. Ljube fotografije i uzdišu. Miluju drugu stranu kreveta, još uleglu od tijela koje je nekoć tu ležalo i ne mogu da bace nošenu odjeću od straha da neće više nikad osjetiti miris koji se uvukao u svaku poru džempera. Koji stavljaju peti tanjir prilikom služenja ručka, pa se pogledaju i rasplaču kad se sjete da ih je četvero za stolom.
Šute.
Zbog silne i materinske ljubavi prema sinu, daruješ mu bubreg.
Iz nesebične ljubavi prema majci, odrekneš se svega što je unosilo radost i kvalitet u tvoj život i svaki svoj dan posvetiš tome da uneseš radost u njene posljednje dane.
Iz ogromne ljubavi prema ocu, čak i 15 godina poslije njegove smrti ti fali istim žarom i potrebom.
Iz čiste ljubavi prema partneru, opeglaš mu košulju ili ti on skuha večeru, kad je sebi ne bi opeglala, a on kuhao ni za sva blaga svijeta.
Iz neopisive ljubavi te snenu i uspavanu zagrli onim najjačim, što kosti lomi i dušu hrani, zagrljajem, pa ti u polumraku i tišini noći šalješ još tišu zahvalnost Bogu na tome što ti je podario.
Pričali su mi kako i ljubav umre sa smrću ili odlaskom voljene osobe. Kao daleko od očiju, daleko od srca. Pitam ih šta je onda ono što vidim u pogledu onih koji su ostali i čekaju.
I džaba ti bankovni računi sa 5 cifara, nakvarcani osmijesi, poršei, ajfoni, tableti, trice i kučine, kad uđeš u stokvadratni stan poslije posla, a nema ko da te dočeka, zagrli, shvati i opravda.
Džaba ti kese pune markiranih stvari kad nema ko da ih skine i razbaca po podu u neznanju i strasti.
Džaba ti klišejizirani korzeti ako te nije vidio u stanju tasmanijskog čudovišta u PMS-u, u prevelikoj majici, s repom na vrh glave i na WC šolji. I nekim čudom te opet i želi i voli i grli.
Kažu da novac pokreće svijet. Nije. Ljubav pokreće svijet. Raznolika. Prema ribolovu, knjizi, cvijeću, sportu, kafani, psima, hrani, planini, vodi, adrenalinu, ljudima. Ili novcu, jer je i to ljubav, makar opsesivna.
I džaba ti bankovni računi sa 5 cifara, nakvarcani osmijesi, poršei, ajfoni, tableti, trice i kučine, kad uđeš u stokvadratni stan poslije posla, a nema ko da te dočeka, zagrli, shvati i opravda.
Meni vala nema pare koja bi mogla zamijeniti momenat kad sam tjeskobna i luda i suze liju k’o novembarske kiše, život me otres’o i razlijepio k’o palačinku, pa me On zagrli zagrljajem koji traje pola sata i poslije toga sam izliječena, jeb’o Leksilijum i Torabijevu vodu. MI je uvijek bolje nego JA.
I sve mi je jasnije da je istina ono što su govorili da se od ljubavi ne živi.
Od ljubavi se preživljava.
Izvor: lolamagazin
