Osule se godine i dani, kao stari iznošeni kaput, ponegdje iskrzan i progoren. I ljubav nam je ostala takva, samo što je trajala puno kraće od starog kaputa. Tu i tamo čujem mu glas, posao nas i dalje veže, kažem šta imam, pa se vratim svom životu. Nekad sam se čudila, sada se više i ne pitam šta mi bi da se zaljubim onda, ne vrijedi, neke greške plaćaš puno duže nego što su trajale. Kao što kažu naši stari za zaljubljivanje na brzinu – pokajanje bude natenane.
Bio je kraj ljeta dvije hiljade i neke, kada je ušetao u moj uplašeni život. Kao srna koja povjeruje lovcu, zastadoh i pustih da me uplete u mrežu svojih planova, želja i očekivanja. A bilo ih je, puno više nego sam ih ja sanjala, puno više nego što sam mogla da dam. Kao nikada do tada, zaljubih se u potpunog stranca, u suprotnost svemu onome što sam voljela i sanjala, u neotesanog preduzetnika savršenog manikira, nekog ko vozi Mercedes i kupuje Armani-ja, nosi bijele majice i konobara doziva imenom. Zaljubih se i ko mi je kriv?!
“Ti ćeš biti moja žena, a moja žena ne parkira na javnom parkingu, za nju je mjesto pred ulazom u svaku kafanu.”
“Ne budali, kakva žena, kakva parking mjesta, daj nam vremena da se zabavimo i zaljubimo.”
“Nemam ja, dušo moja, vremena za to. Ja sam čovjek ozbiljan, meni treba žena.”
I ko mi danas može biti kriv što od ovakvog razgovora na prvoj kafi nisam pobjegla, što sam pod njegove stope bacila sve što sam voljela i cijenila?! Niko, do ja sama sebi. Ali bilo je u tim očima neke dobrote, neke naivnosti i jednostavnosti u onim danima kada je pred mene dolazio neobrijan, sa kutijom keksa, ljubeći me u čelo i govoreći kako će da proda kamione i ode u Njemačku jer mu je dosta svega.
Nikada mi neće biti jasno koji od njih dvojice je zapravo izlazio sa mnom i u kojeg od njih sam se zaljubila – u onog neotesanog, punog sebe a praznog iznutra ili u tog jednostavnog i milog momka. Ne znam ni kojem od njih dvojice sam se ja svidjela. Ali znam koji je prevagnuo i s kojim sam se rastala.
On je bio san i prokletstvo svake žene: uglađen a životinjski muževan, nježan a zapravo grubijan bez truna pažnje. Bio je dobro istreniran lažov, onaj kome bi kameleon pozavidio, mijenjao je lica češće nego odjeću i svakom od njih je znao naći savršeno mjesto. U svom, ali i u mom životu. Pričao je toliko slatko da su se svi otrovi koje je lažima prosipao pretvarali u najukusnije nektare opasno opojne za moje srce. A ja? Ja sam bila mala slatka glupača na štiklama od snova koje je on ubacio u moju glavu.
Radila sam sve ono što nisam radila prije i što nisam ni voljela. Ja sam bila isfenirana, našminkana i namirisana 24 sata dnevno. Ja sam bila uvijek u pripravnosti za neki njegov hir ili želju. Ja sam bila sve osim JA! I ko mi je kriv za to? Opet ja. Toliko moje krivice, toliko mene u nečemu u čemu sam sebe zamalo izgubila.
Govorili su mi, nisam vidjela. A kada sam progledala, gurala sam istu priču uvjeravajući sebe da za sve što dobiješ moraš nešto da izgubiš. Ali izgubiti sebe bilo je previše, ma šta god nagrada bila. Na sreću, to sam shvatila dok sam još imala vremena, dok me začarani krug njegove predstave sopstvenog života nije uvukao u vrtlog iz koga nema povratka.
Kako se približavala zima sve više sam shvatala da se pod pokrivačem od naše ljubavi neću ugrijati. Shvatala sam da to mora da se završi i ostane u godini u kojoj je počelo. Da ne želim novu započeti sa njegovim teretom u grudima. I nisam. Rastali smo se burno, uz svađu, plač, molbe i prijetnje. Svađu koju je on započeo, moj plač, moje molbe i njegove prijetnje. Koje je ispunio. I koje me prate i danas.
Za tri mjeseca blagostanja i prokletstva sa njim izgubila sam mnoge stvari koje sam gradila puno duže. Izgubila sam povjerenje nekih ljudi. Najgore od svega, bila sam na korak od toga da izgubim sebe. I priznaću vam, prepala sam se kao nikada do tada. Preživjela sam i rat i rak, ali se ničega nisam bojala kao tog gubitka sebe.
Stoga, kada birate muškarce, birajte očeve za svoje kćerke i sinove, a ne prokletstvo za svoje snove. Jer ovi drugi vam učine da izgubite sebe. A kada izgubite sebe, više nema ko da vas nađe.
Piše: Dajana Tadić
Izvor: lolamagazin
