Čitam jutros neka pravila kako odgojiti dijete u današnjem vaktu, pa mi naumpade stara Adilovca.
Sretoh je skoro, vraćajući se sa pijace, pa umjesto da promuhabetimo o zdravlju i deveranju ovog vremena, ona ko iz rafala na pitanje „kako si“ krenu pričati:
– Ovo danas sve poludilo, a ispade haman da sam ja najluđa. Ima li toga ko svoje dijete ne voli? Nema brate niko, al’ haman danas neka nova pravila odgajanja i ljubavi, pa ispade da mi svoju djecu niti smo odgojili niti voljeli. Kako li su samo postali ljudi i to časni? I šta god sad da ti kažem biće da ne volim svoju snahu. A volim je, al’ ne da smo dva svijeta različita već stotinu svjetova dijeli nas. Ja odgojila šestero i svi zdravi i živi. I nikome ništa ne fali. Nekada ne znam ni kako sve prođe a ovo danas alasalemet. Sve nekakva pravila, a nigdje, bome, pameti nema.
Ja svoje podoji dok sam mlijeka imala i samo spusti na krevet, pa se fataj posla, a vazda je nešto bilo za raditi. One veće nahrani i obuci da su čisti i istjeraj napolje nek skaču dok se ti zadeveraš oko ručka ili bašče. Dođu poslije i prljavi i poderani ko kad se vječno verali po voćkama i valjali u prašini. Dadneš im onu loptu i to po cijeli dan ganja je po meraji. Jašta sam ja sjedila i izmišljala im igre. Sami se zabavljali. A nisu imali vala ni igrački. Već nađi kakvu kutiju od frižidera, pa se po njoj plazaj dok jedno ne zaplače. A i kad zaplače ne obazireš se. Ako se posvađaju pustiš, jer sami se i pomire. Nemam se ja šta mješat u njihove budaleštine. Moraju sami naučiti i voditi igru i biti vođeni.
Znala sam gdje im je škola i koja su smjena. Niti sam ih vodala, nit zadaću sa njima pisala. Ako šta nisu znali upitaju pa ako znaš objasniš. Ovo sad sjedi i samo gleda u njega od kad se rodi. Je l’ trepnulo ili je kahnulo. Ne smije maksum ni zaplakati odmah nekakva panika šta mu je. A šta će mu biti. Vazda djeca plakala, a i moraju plakati da se pluća razviju. Nema tog djeteta da nije imalo grčeve do četrdeset dana. Daš mu malo kamilice i metneš koje zrno kima da ima vjetrove i hajd prođe. Sa tri mjeseca mu počneš davati kakve supe i polako. Kad je već za naramka staviš ga u onaj dubak, malo mu se nasmiješ i nastaviš svojim poslom.
Ovo sad lijepo da se zapitaš kakve su to škole završili i gdje usput pamet pogubiše. Ispade da sam ja iz kamenog doba. Kaže ne smije dijte pojiti vodom, ne treba kamilica već neki moderni čajevi, ne smije sjediti, ne smije u dubak, ne smije ovo, ne smije ono. Te naka kolica ko svemirski brod, te vodaju ga po onim igraonicama, te daj mu mobitel u ruke da ganja nekakve igrice. Ne smije ni potrčati, a kamo li uprljati se. Te po deset dana organizuju rođendane, gdje će slaviti i ko će doći. Pa slikaj ga ‘vako, slikaj ga nako. Pa igraj se sa njim ove igre, pa kupi igračku, te ‘vaku te naku. Jede iz nekakvih kupovnih teglica, a sve besposlice. Sturiše se oko njega i ništa drugo ne stigne se uraditi. Ne smije ga niko ni poprijeko pogledati i sav svijet se samo oko njega vrti. Te odvezi, pa opet dođi po njega u školu. Te upiši ga u muzičku, pa na ovaj sport pa na onaj. Pa ne valja učiteljica, pa ne valja trener. Pa eto niko nikom ne valja. Pa sjedi piši zadaću sa njim, pa nešto boje, pa iskružuju, pa lijepe.
Draga ženo ko da su na normi. I ako koju kažeš to zahateri ko da ti nisi nikad nit’ rađao, nit’ odgajao. E moj sine, da sam ja tako oko svojih deverala ni kuće, a ni pameti ne bi sad imala. Neg’ najbolje ako možeš šuti i pusti da sve nenormalno bude normalno, jer mi iz kamenog doba ne razumijemo se u ta nova pravila.
Al’ žao mi, osta’ željna unučadi, ko kad neće da mi ih dovedu…
