Ne želim se jednoga dana probuditi s ukočenim leđima, bolnim tijelom, pitajući se kako sam to sve pogrešno odigrala.
Ne želim pogledati čovjeka pokraj mene i vidjeti lice nekoga u koga sam samo napola zaljubljena – ili još gore, nisam uopće – samo zato što sam se bojala te velike ljubavi.
Ne želim ustati iz kreveta i pitati se kad sam zapravo umrla iznutra.
I možda ne osjećaju svi da je njihov beživotni život kao virus u svojoj biti, ali ja to osjećam.
Nije da ne trebam rutinu ili da ne uživam u nekim aspektima normalnosti, kao što je večera na stolu za šestero i poljubac u obraz kad moja ljubav prolazi kroz vrata, ali to ne znači da takav treba biti moj život stalno.
Normalna rutina treba biti poput zrnaca prašine koja padnu na uglove vjetra slobodnog duha, kojem dopuštam da me vodi iz jedne avanture u drugu. Živjeti sretno u ljubavi – to je moj životni plan; to nije ništa kompliciranije ili jednostavnije od toga.
Želim napustiti vatru materijalizma i umjesto toga živjeti svrhoviti život. Želim putovati oko ovog prekrasnog planeta s onim koga volim, stvarati uspomene, nadajući se da ljude i mjesta ostavljamo malo boljim nego što su bili kad smo ih našli.
Ne mislim da je to namijenjeno svima, niti kažem da je to u svakom slučaju bolje od života koje većina nas živi. Sve što znam je da je takav život poput smrti mojoj duši. Neki od nas idu na isti posao već 30 godina, da bi na kraju karijere dobili samo malu mirovinu.
Stvarno i uistinu možemo stvoriti živote koje želimo živjeti i žao mi je, ali ja se ne bojim slijediti svoje snove. Naći ću ovaj lijepi utopijski život koji sanjam, jednostavno zato što sam dovoljno luda da to zapravo učinim.
Istina je ta da samo oni koji su ludi pronađu put tamo gdje drugi kažu da ga nema i ja ću iskočiti iz realnosti, preko svih pravila koja su namijenjena da uguše ženu koja stvarno jesam i ljubav koju sam pronašla.
Što nije u redu s mojim životnim ciljevima da putujem ovim svijetom pomažući ljudima? Ili sa snom da promatram izlazak sunca na svakom kontinentu? Za mene moj život neće biti potpun dok ne uronim nožne prste u svaki ocean koji se prelijeva iz plave u sivu.
Moj život će biti pun života i ljubavi i pronaći ću sreću slijedeći moje vlastito prokleto srce.
Možda sam luda. Možda ću morati promijeniti moj plan puno puta. Možda će biti dana kad ću sve propitivati, ali na kraju tih dana, dok naslonim na krevet svoju umornu glavu, ako sam sretna i budem imala ljubav, ništa neće biti uzalud.
U duši mi je bol što me tjera dalje od konvencionalnih parametara za život, izvan te praznine i znam da me čeka život koji želim. Moj život će biti procijenjen po tome koliko sam života dodirnula, moja svrha će biti potaknuti tuđa srca da rastu i ostaviti ću dio mene unutar svakog para očiju koji mi se osmjehne.
Jer ponekad shvaćamo da nam je namijenjeno više od pukog praćenja pravila.
Nikad se nisam uklopila i sad shvaćam da su najveće poteškoće i trenutci tuge na koje sam naišla bili oni trenuci kada sam pokušala učiniti upravo to. Moje su oči veće od Mjeseca, a dok se moje srce prelijeva poput blagog mora, istina je da je moja duša jednako duboka.
Moje riječi mogu pomaknuti ljude, ali želim da ih moja djela potaknu. Možda ću nestati zbog čarolije, negdje između ekvatora i Nigdjezemske, ali to neće biti zato što ovaj život nije stvaran, već zato što odabirem vjerovati da bi život mogao doista biti nevjerojatan.
Možda nam se za neko vrijeme poveća svijest i ljubav koja čini nemoguće-kao pokušaj povratka u Kansas nakon što je viđen Oz.
Previše sam vidjela da bi se ponovo bavila “normalnim” stvarima – i dok me vatra koju sam zapalila može sagorjeti s vremena na vrijeme, ne postoji drugi način da živim nego da to radim sa svim srcem.
Prevela: Suzana Prnjak za atma.hr
Izvor: atma
