Ne daju nama sreću ljudi, već Bog. Jer, kako će nama drugi ljudi dati sreću, ako je ni sami nemaju dovoljno, već gledaju kako je dobiti kroz nas pa kada ne uspiju u tome, idu dalje u nedogled. U suštini, potraga za ljubavlju jest iskonska potraga za Bogom i njegovom ljubavlju, svaki čovjek s kojim ulazimo u emotivne odnose jeste replika, kopija božanskog lika, ali samo jedan je original.
Ovaj post bih započela pričom o jednom indijskom duhovnjaku koji je sav iscrpljen i iznemogao, nakon dužeg pješačenja, usred noći stigao u neko selo, očekujući da će naći smještaj. Međutim, sva vrata su mu bila zatvorena, svi su ga odbili. On je počeo zahvaljivati Bogu.
Netko ga je upitao zašto zahvaljuje Bogu, kada je dopustio da tako iznemogao ostane usred noći bez krova nad glavom, a on je rekao: “Bog najbolje zna što mi treba, on je odlučio da mi je u ovom trenutku takva situacija potrebna”.
Ovdje leži neiscprna mudrost našeg odnosa s drugima i našeg odnosa s Bogom.
Mi se grčevito držimo nekih osoba iako kroz njih doživljavamo neuspjehe i frustracije, ali nam je to u određenom trenutku neophodno da shvatimo svoju vrijednost, jer mi ustvari svu vrijednost prebacimo na njih i postanemo beznačajni sebi pa i ostalima.
Zato ostajemo ispred zatvorenih vrata – Bog odlučuje da takve osobe odu iz našeg života jer nas previše voli i želi da nas okrene na put ljubavi ka sebi.
Želi nam reći da ne možemo računati ni na koga, osim na Boga i samog sebe – tako je i duhovnjak crpio sebe do zadnje kapi snage, oslanjajući se na druge ljude i na kraju ostao ispred zatvorenih vrata. Na kraju je shvatio da ima samo sebe i Boga koji mu je pokazao da može biti zaštićen u njegovom okrilju, neovisno o drugim ljudima.
Ne daju nama sreću ljudi, već Bog. Jer, kako će nama drugi ljudi dati sreću, ako je ni sami nemaju dovoljno, već gledaju kako je dobiti kroz nas pa kada ne uspiju u tome, idu dalje u nedogled.
Dokle god smo mi nepresušan izvor ljubavi, na način kako je Bog nama daje, bezuvjetno, mi ćemo biti magnet za druge i nećemo imati problematične odnose.
Čim počnemo uvjetovati svoju ljubav, mi postajemo odbojni i pretvaramo ljubav u trgovinu. Sa zatvorenim srcem smo sjemenka, kada otvorimo srce, mi smo rascvjetali cvijet koji miriše i privlači.
U suštini, potraga za ljubavlju jest iskonska potraga za Bogom i njegovom ljubavlju, svaki čovjek s kojim ulazimo u emotivne odnose jeste replika, kopija božanskog lika, ali samo jedan je original.
Žena kroz muškarca nastoji uspostaviti trajni izvor ljubavi, ona u njemu pronalazi božanski kanal, ali je greška u tome što ona sama nema dovoljno ljubavi prema sebi pa kada to “božanstvo” ode, mi ostajemo bez ljubavi, odsječeni i patimo. Ali, Bog kao univerzalni izvor energije nikada i nigdje neće otići, on nam je jedina garancija da ćemo imati trajnu ljubav.
Kažu da je žena nekada prirodno mirisala kao cvijet, ali joj je poslije grijeha taj miris oduzet, zato nesvjesno ima potrebu da koristi parfem i da miriše. Kada bi žena imala vezu sa božanskim u sebi, ona bi stalno obnavljala svoj miris i bila trajno privlačna svom partneru.
Zašto tako često udarimo na zid kada nam je potrebna ljubav? Zato što je tražimo na pogrešnoj strani. Zato što na takav način hvatamo kapljice umjesto da plivamo u oceanu. Zašto dopustiti da nas ostavljaju pred vratima, kada je iza tih vrata mali i skučen prostor, a u božanskom beskonačnost.
Mi smo sami, ali ne i usamljeni. U svakom odnosu smo sami, u društvu smo sami. Svako srastanje s drugima je suviše bolno i neprirodno. Kada se rode sijamski blizanci, svijet se zgražava. Oni umiru ili se nasilno razdvajaju. A mi se toliko trudimo da srastemo, u svom neznanju, i tako biramo patnju.
Radost je na suprotnoj strani. Zašto smo nekada toliko radosni i sretni, iako dugo nemamo partnera niti smo u vezi? Čak nas odbija pomisao da uđemo s nekim u vezu, da ne bismo pokvarili tu sreću. To je znak božanske ljubavi i dokaz da nismo usamljeni iako smo sami.
U takvom stanju smo najprivlačniji i kada uđemo u vezu, sve je bajkovito, ali se mi u jednom trenutku prebacimo na drugi kolosijek i počinjemo tražiti sigurnost, postajemo posesivni i zahtjevni.
Tu ljubav gubi, tu prestaje vjera u božansko u nama i zatvara se slavina, tu počinjemo crpiti sebe i partnera jer nema više dotoka energije.
Zato dolazi do zasićenja jer se konstantno vrti ista energija – redovno javljanje, izlasci, obavezni poljupci, obavezno “volim te” i sl., a čim izostane nešto od toga, mi smo u šoku i strahu jer prepoznajemo gubitak ljubavi. A tu ljubavi ustvari i nema, jer smo joj zatvorili put onog trenutka kada smo napustili bezuvjetnu vjeru i povjerenje da je sve dobro i bez uplitanja našeg uma.
Azra
