U malenoj kući na rubu sela živi starica koja je napunila 91 godinu. Većinu svog života provela je u istom dvorištu, među istim stablima i ulicama koje su joj pružile utjehu, sigurnost i mnogo životnih lekcija. Uvijek nasmijana, vedra i puna energije, postala je svojevrsni simbol mudrosti i smirenosti među susjedima. Mnogi je posjećuju kako bi čuli njezine savjete i naučili nešto iz njezina bogatog životnog iskustva.
Nedavno je jedan mladić iz grada došao posjetiti staricu nakon što je čuo o njezinim „magičnim savjetima“ za sreću. Pomalo skeptičan, ali znatiželjan, sjeo je pokraj nje u njezin mali vrt. “Bako,” upitao je, “što je tajna sreće? Svi pričaju da si ti našla neku jednostavnu istinu koja ti daje mir i zadovoljstvo.”
Ona se nasmiješila, a njezin pogled zračio je toplinom. „Ah, dijete moje,“ započela je, „tajna sreće je mnogo jednostavnija nego što misliš. Sreća dolazi kad prihvatiš jednostavnu istinu da ništa u životu nije stalno.“
Mladić ju je gledao zbunjeno, pa je nastavila: „Vidjet ćeš, kad si mlad, sve ti izgleda kao da će trajati zauvijek. Imaš prijatelje za koje misliš da će uvijek biti uz tebe, veze koje misliš da nikada neće završiti, zdravlje koje uzimaš zdravo za gotovo. Ali, život te s vremenom nauči – ništa ne traje vječno. Ljudi dolaze i odlaze, prilike se pojavljuju i nestaju, čak i tvoje tijelo se mijenja.“
Na trenutak se zagledala u daljinu, prisjećajući se nekih prošlih vremena. „Kad to shvatiš, kad stvarno prihvatiš tu istinu, počinješ živjeti drugačije. Umjesto da žališ za prošlim ili se bojiš budućnosti, učiš cijeniti sadašnji trenutak. Shvaćaš da je sve što imaš upravo sada. Ta ti jednostavna istina daje slobodu – slobodu od straha, žaljenja i očekivanja.“
Mladić je klimnuo, razmišljajući o njezinim riječima. „Znači, trebamo živjeti u trenutku i prihvatiti promjenu?“ upitao je.
„Da,“ odgovorila je starica, „ali nije to tako jednostavno kako zvuči. Prihvatiti promjenu znači prihvatiti i gubitke, i tuge, i sve što život donosi. Trebaš prihvatiti i sebe, onakvog kakav jesi sada, bez stalnog nastojanja da se prilagodiš nekim idealima ili željama drugih.“
Ove su riječi u mladiću izazvale duboku misao. Toliko je često živio u svijetu očekivanja, uspoređivanja i strahova od budućnosti, da je zaboravio na trenutak. Uvijek je trčao za srećom misleći da je negdje drugdje – u boljem poslu, većoj kući ili boljem društvenom statusu.
„Bako, kako si naučila ovu istinu?“ upitao je.
„Prošla sam mnogo toga,“ odgovorila je smireno. „Vidjela sam ratove, glad, gubitke najmilijih. U takvim trenucima, shvatiš da te ništa materijalno ne može usrećiti. Kada prođeš kroz dovoljno toga, počinješ shvaćati da su i bol i sreća prolazni. Zato sada, kad se probudim, zahvalna sam na svakom novom danu, na svakom osmijehu, na svakom prijatelju koji me posjeti. To je tajna sreće – prihvatiti prolaznost i u tome pronaći mir.“
Mladić se zahvalio i napustio vrt s dubokim osjećajem zahvalnosti. Dok je hodao prema svojoj kući, shvatio je da ga je ovaj kratak razgovor obogatio više od svih knjiga i savjeta koje je čitao. Sretan život, pomislio je, možda zaista leži u prihvaćanju jednostavne istine – da ništa nije stalno, i baš zato je svaki trenutak dragocjen.
