Život prolazi brzo. U svakodnevnoj užurbanosti, obvezama i pokušajima da udovoljimo drugima, često zaboravimo na sebe. Tek kada dođu starije godine, kada ostanemo sami sa sobom i svojim mislima, mnoge žene shvate što su propustile, za čime žale i što bi voljele da su učinile drugačije.
Bronnie Ware, australska medicinska sestra koja je godinama radila s umirućim pacijentima, zapisivala je njihova najčešća žaljenja u posljednjim tjednima života. I dok su neka univerzalna, postoji nekoliko stvari koje se posebno često pojavljuju kod žena.
U nastavku donosimo 6 najčešćih žaljenja koje žene izgovaraju u starosti, pred kraj života.
1. Žaljenje što nisu bile vjerne same sebi
Mnoge žene priznaju da su veći dio života živjele prema očekivanjima drugih – roditelja, partnera, društva, pa čak i djece. I dok su udovoljavale svima oko sebe, polako su zanemarivale vlastite želje, snove i potrebe. Uloga „dobre kćeri“, „odgovorne majke“, „vjernog partnera“ često je dolazila uz cijenu – žrtvu vlastite autentičnosti.
Na kraju života, žene često kažu: „Voljela bih da sam imala hrabrosti živjeti život kakav sam ja željela, a ne život koji su drugi očekivali od mene.“
2. Žaljenje zbog potisnutih osjećaja
Žene su stoljećima učene da budu „jake“, „pristojne“, da „ne prave dramu“ i da „gutaju“ emocije. No, potisnute emocije ne nestaju – one ostaju zarobljene u tijelu, pretvaraju se u gorčinu, nezadovoljstvo, pa i bolesti.
U starosti, žene često priznaju kako žale što nisu češće govorile ono što stvarno misle, što nisu branile svoje granice, što su dopustile drugima da ih povrijede bez da su se suprotstavile.
3. Žaljenje što su radile previše, a živjele premalo
Iako ova žaljenja nisu rezervirana samo za žene, mnoge od njih shvate prekasno koliko su vremena provele radeći – na poslu, kod kuće, brinući se o svima osim o sebi. U stalnoj trci za sigurnošću, stabilnošću i perfekcijom, zanemarile su sitne radosti: putovanja, izlaske, hobije, druženja, pa čak i odmor.
Tek kada se tijelo umori i dani postanu kraći, dolazi pitanje: „Zašto nisam više uživala?“
4. Žaljenje što nisu zadržale kontakt s dragim ljudima
Prijateljstva su važan dio života, no često ih stavljamo u drugi plan zbog obveza. „Nazvat ću je sutra“, „Vidjet ćemo se kad prođe gužva“ – rečenice koje svi koristimo. No godine prolete, ljudi se udalje, neki se i presele na drugi svijet.
U starosti, žene često osjećaju tugu što nisu održavale kontakte s osobama koje su im bile važne, što nisu uložile više truda da očuvaju odnose koji su ih hranili.
5. Žaljenje što nisu više voljele – i sebe i druge
Neke žene priznaju da su se zatvorile nakon rana i povreda, da nisu dopustile sebi da ponovno vole, da se prepuste. Druge, pak, kažu da su previše davale drugima, a sebe stavljale na zadnje mjesto, što ih je s vremenom iscrpilo. U oba slučaja, ostaje žaljenje: „Voljela bih da sam više voljela… i bila voljena.“
U pozadini ove misli krije se i dublja istina – ljubav prema sebi. Mnogo žena shvati tek u poznim godinama da nikada nisu naučile zaista voljeti sebe, prihvaćati se onakvima kakve jesu, bez osude.
6. Žaljenje što nisu više živjele u trenutku
U stalnom planiranju budućnosti i analiziranju prošlosti, mnoge žene izgube sadašnji trenutak. Briga, stres, očekivanja – sve to oduzima prostor radosti. U starosti, mnoge žene priznaju da su se previše živcirale oko sitnica, umjesto da su uživale u malim stvarima: mirisu kave, smijehu djeteta, šetnji prirodom, zagrljaju voljene osobe.
„Da sam barem više bila prisutna“, rečenica je koja se često čuje među onima koji osjećaju da su život promatrale s distance, umjesto da su ga živjele punim plućima.
Žaljenja umirućih nisu tek tužne priče – ona su podsjetnici. Podsjetnici da imamo još vremena nešto promijeniti. Da prestanemo čekati „pravi trenutak“, „mirnije dane“ ili „kad sve dođe na svoje“.
Jer prava istina je – savršen trenutak nikad ne dolazi. Život se ne živi sutra, nego danas. Upravo sada.
Možda ne možemo izbjeći sve žaljenje, ali možemo ih smanjiti tako da češće biramo sebe, iskreno govorimo, volimo dublje i živimo prisutnije. Jer na kraju, neće biti važno koliko smo imali, već koliko smo voljeli, koliko smo živjeli – i koliko smo bili vjerni sebi.
