Djetinjstvo bi trebalo biti najsigurnije i najbezbrižnije razdoblje u životu, vrijeme kada dijete kroz ljubav, podršku i razumijevanje svojih roditelja razvija zdravu sliku o sebi i svijetu oko sebe.
Međutim, mnogi roditelji nesvjesno prave greške koje mogu duboko raniti dječju dušu, ostavljajući trajne emocionalne ožiljke. Takva djeca često odrastaju u odrasle ljude koji se bore s niskim samopouzdanjem, strahom od odbacivanja, nemogućnošću izražavanja emocija i nesposobnošću za zdrave odnose.
Donosimo šest najvećih roditeljskih grešaka koje mogu uzrokovati trajne emocionalne posljedice kod djece.
1. Uskraćivanje emocionalne podrške
Roditelji su prvi i najvažniji izvor sigurnosti za dijete. Kada dijete doživi tugu, strah ili frustraciju, ono se instinktivno okreće roditeljima za utjehu. Međutim, ako roditelji minimiziraju ili ignoriraju djetetove emocije, dijete uči da njegove emocije nisu važne. Često se koriste izrazi poput:
- „Nemaš razloga biti tužan.“
- „Ne plači, nije to ništa strašno.“
- „Prestani izmišljati, preosjetljiv si.“
Dugoročno, ovakvo ponašanje može dovesti do emocionalne blokade, pa dijete kao odrasla osoba ne zna kako prepoznati i izraziti vlastite osjećaje.
2. Kritiziranje i pretjerana očekivanja
Roditelji često žele da njihova djeca budu najbolja u svemu – u školi, sportu, ponašanju. Međutim, ako stalno kritiziraju dijete ili mu nameću nerealna očekivanja, ono počinje vjerovati da nikada neće biti dovoljno dobro. Takva djeca razvijaju osjećaj manje vrijednosti i postaju perfekcionisti koji se boje neuspjeha.
Pritom, fraze poput:
- „Zašto nisi dobio peticu? Susjedov sin uvijek dobije!“
- „Ne možeš ništa kako treba!“
- „Samo sramotiš obitelj!“
… ostavljaju duboke emocionalne rane i stvaraju nesigurne osobe koje se boje vlastite nesavršenosti.
3. Odbacivanje i zanemarivanje
Djeca koja osjećaju da su nevidljiva svojim roditeljima, emocionalno pate cijeli život. Zanemarivanje može biti fizičko (npr. roditelji ne brinu o djetetovim osnovnim potrebama) ili emocionalno (npr. roditelji ne pokazuju ljubav i interes za djetetov život).
Dijete tada uči da nije vrijedno ljubavi i pažnje te kasnije u životu teško stvara bliske odnose jer se boji napuštanja i odbacivanja.
