O tome kako brzo ljubav nestaje u braku su napisani mnogi romani i snimljeni mnogi filmovi.
U takvim knjigama i filmovima muškarac često nije u stanju voljeti svoju ženu te je napušta zbog mlađe ljubavnice ili često dadilje njihove djece. U stvarnom životu stvari nisu mnogo drugačije. Mnogi muškarci žele sebi pružiti drugu priliku i započeti novi život.
Postoje dvije vrste muškaraca. Osvajači i buntovnici kojima ništa u životu nije dovoljno i koji sve svoje aktivnosti usmjeravaju kako bi poboljšali svoj lični život. Oni uvijek žele više i bolje. Za takve muškarce, kakav je bio i sam Pikaso, žene su samo privremeni fenomen.
Druga vrsta su muškarci koji su zadovoljni sa malo, koji često žive pored žena koje su mnogo jače od njih samih. Ne kažem da i jedni i drugi nisu u stanju voljeti, samo će prvi skupljatiu uspomene i odlaziti u zalazak sunca uživajući u životu, dok će drugi živjeti sa ženom, biti zadovoljan i neće željeti ništa promijeniti.
Mnogi muškarci priznaju da nakon 5-10 godina zajedničkog života žena postaje ili snažni iritantni faktor jačeg pola, ili vjerna saputnica na koju se uvijek može osloniti. Ona često više ne može postati muza, predmet želje i divljenja.
Čak i ako napravi radikalne promjene na sebi kako bi udovoljila muškarcu. Sve je to džabe jer kada muškarac jednom izgubi interesovanje za zenu, ne postoji način da ga ponovo privuče ma koliko se trudila. Ako vas pak neki muškarac uvjerava da voli svoju ženu to je zato što je iz nekog razloga ovisan o njoj.
Možda lijepo žive, imaju isti način razmišljanja i lijepa sjećanja iz prošlosti, ali između njih često nema ljubavi već samo navika, poštovanje i prijateljstvo. Pablo Pikaso je dao jedno jako zanimljivo poređenje koje precizno opisuje odnos između muškarca i žene.
“Ako želite zadržati sjaj na leptirovim krilima, ne dirajte ih.”
Što bi značilo: Ako želite dugo voljeti ženu, nemojte je oženiti. Ostanite na milosti svojih iluzija i fantazija. Muškarcima je često vrijedno samo ono što ne mogu imati i za šta se boje da će izgubiti.
