Većina roditelja smatra da je njihovo mišljenje jedino važno i da djeca treba da prihvate i poštuju.
Međutim, mnogi roditelji ne razumiju da im njihova odrasla djeca nisu ništa dužna i trude se da svojoj djeci nametnu svoje mišljenje i stavove. Jednom sam slušala jednog starca kako govori da bez obzira na ljubav koju dajete svojoj djeci, u starosti možete ostati sami.
On je to objasnio kroz jedan jednostavan životni primjer. Jedan dječak je jako volio da čita knjige koje nisu imale veze sa školom i školskim knjigama. Njegova majka mu je to branila i smatrala da je to čisto gubljenje vremena.
Govorila mu je da bi mu bilo pametnije da uči umjesto što gubi vrijeme na čitanje gluposti. Majka je vjerovala da je to što radi ispravno, a dječak je osjetio kako majka ne vjeruje u njega. Njegova majka nije bila ravnodušna, ali dječak od nje nije dobijao ono što mu je najviše trebalo, njenu podršku.
Nije mu ulijevala samopouzdanje, nije ga prihvatala takvog kakav jeste i nije poštovala njegov izbor. Kao rezultat toga dječak je, kada je odrastao, napustio svoju majku i prekinuo komunikaciju sa njom. Podizanje djeteta je jako važan zadatak, ali je još važnije da sa 70 godina imate svoju djecu pored sebe, a ne da vas ostave i zaborave na vas.
Roditelji nemaju pravo da zahtjevaju od svoje djece da se ponašaju onako kako oni žele i da rade sve ono što oni žele. Kada odrastu djeca ne žele da se ubjeđuju sa svojim roditeljima, ne žele da im se roditelji miješaju u život zbog čega prekidaju komunikaciju sa svojim roditeljima.
Mnogi roditelji će reći kako djeca ne znaju da cijene njihovu ljubav i brigu, a ni sami ne vide gdje griješe i šta rade pogrešno. Nije da djeca ne cijene ljubav svojih roditelja, oni samo ne žele da im roditelji nameću neke svoje stavove i svoja pravila i ne žele da im njihovi roditelji govore kako treba da žive.
