Kad god se osvrnem na prošlost, osjetim val tuge i sažaljenja prema mnogima koji su prošli kroz moj život. Žao mi je zbog onih koji su me povrijedili, jer znam da iza svake njihove loše odluke ili oštrog postupka stoji neka njihova bol, nesigurnost ili trauma. Svjesna sam da ljudi često povređuju druge jer sami nisu u stanju nositi se sa vlastitim problemima. Umjesto da se bore protiv svojih unutarnjih demona, oni biraju lakši put – raniti one koji su im blizu. To ne opravdava njihove postupke, ali mi pomaže da ih gledam kroz prizmu razumijevanja.
Žao mi je onih koji su izgubili kontrolu nad sobom, onih koji su me povrijedili riječima ili djelima. U njima vidim osobe koje nisu uspjele pronaći mir unutar sebe. Njihova nesposobnost da se suoče sa svojim problemima natjerala ih je da povrijede druge, uključujući i mene. I umjesto da osjećam bijes ili mržnju, osjećam žaljenje. Jer svatko tko povrijedi drugoga, sam je već duboko ranjen.
Međutim, kada je riječ o meni, ne mogu reći da žalim samu sebe. Ne osjećam potrebu za samosažaljenjem. Život me naučio da svaki udarac, svaka bol i svaka nepravda kroz koju sam prošla, nisu bili bez razloga. Oni su me oblikovali, učinili jačom i mudrijom. Svaka rana, iako bolna, naučila me nečemu vrijednom. Sebe ne žalim jer sam uvijek ustajala nakon pada, jer nisam dopustila da me tuđa zloća ili slabost uništi.
Samosažaljenje, u mom slučaju, nikada nije bilo izlaz. Ono je zatvor u koji sami sebe stavljamo, gdje se vrtimo u krugu tuge i ogorčenosti. Umjesto toga, biram da naučim iz svega što mi se dogodilo. Biram da rastem iz svake loše situacije. Žalim druge jer znam da nisu svi imali priliku ili snagu da nauče iste lekcije. Žalim ih jer nisu uspjeli izaći iz svojih vlastitih zatvora tuge i boli. Ali sebe? Ne, sebe ne mogu žaliti.
Možda zvuči kontradiktorno, ali suosjećanje prema drugima, pa čak i prema onima koji su nas povrijedili, oslobađa nas. To je način na koji prestajemo biti žrtve i postajemo oni koji imaju kontrolu nad vlastitim emocijama. Kad osjetimo žaljenje prema onima koji su nas povrijedili, mi im oduzimamo moć. Više nisu ti koji upravljaju našim osjećajima, već mi postajemo ti koji biramo kako ćemo se osjećati prema njima.
Zato, iako nosim ožiljke, ne žalim se zbog njih. Oni su moj podsjetnik na to koliko sam daleko stigla. Oni su dokaz da sam preživjela, da sam prošla kroz bol i izašla jača. Žaljenje prema sebi bi značilo da ne priznajem svoju snagu, da ne priznajem svoj rast. A to je nešto što nikada neću dopustiti.
Žao mi je svih i svega, jer svatko nosi svoju priču, svoje terete, a mnogi se s njima ne znaju nositi. Ali sebe ne žalim, jer sam izabrala da me teške situacije učine boljom osobom, a ne žrtvom okolnosti. I upravo u tom izboru leži moja snaga – da osjećam sažaljenje prema drugima, ali nikada prema sebi.
