Od malih nogu, u mojoj porodici postojala je jasna podjela između sinova i kćeri. Naš položaj u porodici nije se određivao prema našim osobinama, trudu ili sposobnostima, već prema spolu. Biti žena u našoj porodici značilo je naslijediti očekivanja koja su bila daleko od pravednih i jednakih. Nažalost, ono što se prenosilo s koljena na koljeno, bila su samo zdravstvena oboljenja poput visokog tlaka, dok su imovina i nekretnine pripadali isključivo muškarcima.
Rasla sam u domu gdje se o nasljeđivanju govorilo kao o nečemu svetom. Djedovi i bake su uvijek ponavljali kako će jednog dana imanje pripasti “nasljednicima”, pri čemu su pod tim pojmom uvijek podrazumijevali mušku djecu. Bilo je jasno da su sinovi ti koji će jednog dana biti vlasnici zemlje, kuća i svih drugih materijalnih dobara koje je porodica generacijama sticala. Nas kćeri su gledali kao one koje će se jednog dana udati i otići, postajući dio tuđe porodice, dok su sinovi bili ti koji će ostati i “čuvati” porodičnu tradiciju.
Kao djevojčica, teško sam razumjela tu nepravdu, ali s godinama, gorčina je rasla. Pokušavala sam biti savršena kćerka, nadajući se da ću svojim trudom, uspjesima u školi, pa čak i ljubaznošću, zadobiti poštovanje i priznanje. No, sve to nije bilo dovoljno. Uvijek se govorilo da je moj brat taj koji će jednog dana biti glava porodice, bez obzira na to što su moji roditelji ponekad i sami priznavali da sam ja ta koja je uvijek tu kad im treba pomoć, savjet ili podrška.
Što više vremena prolazi, to više osjećam težinu te nepravde. Moja porodica nije jedina koja se suočava s ovakvim razmišljanjem. Nažalost, u mnogim tradicionalnim porodicama, djevojke su još uvijek potisnute u drugi plan kada je riječ o nasljeđivanju i raspodjeli imovine. Nije stvar samo u tome da se materijalne stvari prenose na mušku djecu; riječ je o nepravdi i osjećaju da smo manje vrijedne samo zato što smo žene.
Visok tlak, koji spominjem na početku, metafora je za pritisak koji osjećamo cijelog života. Pritisak da budemo savršene, da ne razočaramo, da se nosimo sa svim teretom, a da pri tome ne očekujemo ništa zauzvrat. Dok su sinovi rasli s uvjerenjem da će jednog dana biti nagrađeni za svoje postojanje, mi smo odrastale sa spoznajom da ćemo, unatoč svemu, uvijek biti na drugom mjestu.
Naša priča nije jedinstvena, ali je duboko bolna. Generacije žena u mojoj porodici su se borile sa sličnim osjećajima razočaranja i nepravde. Nismo tražile mnogo – samo priznanje, poštovanje i osjećaj da smo jednako vrijedne kao i naši braće. Nažalost, čini se da će se ta borba nastaviti i dalje.
Sada, kao odrasla žena, radim sve što mogu da promijenim ovaj obrazac za buduće generacije. Želim da moje kćeri odrastaju znajući da su jednako vrijedne kao i njihovi muški rođaci, i da nasljeđivanje nije samo pravo, već i priznanje njihovih zasluga i vrijednosti. Borba je duga i teška, ali vjerujem da će se jednog dana, korak po korak, ta nepravda ispraviti. Možda ne za mene, ali za one koje dolaze poslije mene.
