Već dvije godine pokušavam razgovarati sa svojim mužem o jednom od najvažnijih aspekata našeg braka – intimnosti. U početku sam mislila da je to prolazna faza, da će se stvari vratiti na staro i da ćemo ponovo pronaći strast koju smo nekada dijelili. Međutim, nakon dvije godine upornog razgovora i stalnog ukazivanja na problem, ništa se nije promijenilo. Naša fizička povezanost je postala rijetkost, a emocionalna distanca sve veća.
Možda će mnogi reći da intima nije najvažnija stvar u vezi, i s time bih se mogla složiti – do određene mjere. Intimnost nije samo fizička potreba, ona je duboka emocionalna veza između dvoje ljudi. To je način na koji pokazujemo ljubav, brigu i povezanost. Kada to izostane, osjećaj izolacije i nesigurnosti postaje neizbježan.
Pokušala sam na razne načine prići tom problemu. Pitala sam ga je li nešto pogrešno, je li pod stresom, jesam li ja učinila nešto što je narušilo njegovu želju za bliskošću. Svaki put kada bih otvorila ovu temu, moj muž bi to ili ignorirao ili bi rekao da jednostavno nije raspoložen. U početku sam se trudila ne vršiti pritisak, mislila sam da će se stvari same po sebi riješiti. No, kako je vrijeme prolazilo, a ništa se nije mijenjalo, počela sam se osjećati odbačeno i nepoželjno.
Bila sam svjesna da su mnogi parovi prošli kroz slične situacije i da je normalno da dođe do promjena u se*sualnom životu nakon dužeg vremena provedenog zajedno. Međutim, ono što me najviše brine nije sama činjenica smanjenog broja intimnih trenutaka, već to što se moj muž ne čini zabrinutim zbog toga. Njegov nedostatak interesa za ovaj problem čini da se osjećam kao da sam jedina kojoj je stalo do našeg braka i njegove budućnosti.
Ponekad se zapitam jesam li pretjerano zahtjevna. Možda previše naglašavam značaj fizičke intimnosti? Ali svaki put kad razmišljam o tome, dolazim do zaključka da nije samo stvar u se*su. To je osjećaj povezanosti, osjećaj da ste voljeni i poželjni. Kada tog osjećaja nema, kada ne postoji ni fizička ni emocionalna bliskost, veza polako počinje gubiti svoju suštinu.
Razgovarala sam o ovom problemu s nekoliko bliskih prijateljica, i neke su mi rekle da je možda vrijeme da razmotrim i druge mogućnosti – od terapije za parove do ozbiljnijeg razgovora o budućnosti našeg braka. Problem je u tome što moj muž odbija bilo kakav oblik pomoći. Svaki put kada spomenem terapiju ili savjetovanje, jednostavno se povuče i zatvori u sebe.
Ono što me najviše boli je osjećaj da me ne čuje. Nakon svih ovih godina provedenih zajedno, osjećam kao da postajem nevidljiva. Moje potrebe, želje i osjećaji kao da više nisu važni. Ne želim odustati od našeg braka, jer još uvijek volim svog muža, ali istovremeno osjećam da se nešto mora promijeniti. Ne mogu više živjeti u braku u kojem se osjećam emocionalno zanemareno i fizički odbačeno.
Iako me strah budućnosti i onoga što će ona donijeti, svjesna sam da se neke stvari ne mogu jednostavno ignorirati. Ako nema promjene u njegovom ponašanju ili barem volje da razgovara o problemu, bojim se da ćemo se još više udaljiti. Želim vjerovati da postoji rješenje, ali ponekad je teško ostati optimističan kada se godinama suočavate s istim zidom šutnje i nezainteresiranosti.