Rad u osnovnoj školi donosi brojne izazove, ali i dragocjene uvide u dječje ponašanje, odrastanje i razvoj. Iskusne učiteljice s godinama nauče prepoznati određene obrasce ponašanja koji ukazuju na to da će dijete tijekom školovanja stvarati poteškoće – bilo u ponašanju, bilo u učenju. Jedna učiteljica s više od 20 godina radnog iskustva odlučila je podijeliti četiri znaka po kojima, kako kaže, „odmah zna“ da će dijete biti problematično u školi.
Naravno, treba napomenuti da nijedno dijete nije „loše“ samo po sebi. Djeca su odraz svoje okoline – najčešće obitelji – i ponašanja koja pokazuju u školi često su rezultat odgojnih metoda, emocija koje ne znaju izraziti ili jednostavno traženja pažnje.
Ipak, postoje određeni pokazatelji koji se iznova ponavljaju kod djece koja kasnije iskazuju probleme u školi – od nepoštivanja autoriteta do lošeg odnosa prema vršnjacima ili učenju.
1. Nepoštivanje autoriteta od prvog dana
Učiteljica navodi kako se već pri prvom susretu s djecom može prepoznati tko je naviknut poštivati pravila, a tko ih otvoreno ignorira. Djeca koja odmah dovikuju bez dopuštenja, ustaju bez razloga, dobacuju drugim učenicima i ismijavaju učitelja već u prvom tjednu – često su ona s kojima će kasnije biti najviše problema.
„To ne znači da je dijete zločesto“, pojašnjava učiteljica. „To obično znači da kod kuće nema jasno postavljenih granica. Ako roditelji ne zahtijevaju osnovno poštovanje i pristojnost, dijete neće znati kako se ponašati u kolektivu.“
Takva djeca često ne prihvaćaju posljedice svog ponašanja, krive druge i imaju teškoće u odnosima s vršnjacima jer ne priznaju pravila zajednice. Učiteljica ističe da suradnja s roditeljima tada postaje ključna, ali često upravo roditelji takve djece negiraju problem.
2. Prevelika ovisnost o roditeljima
Još jedan znak koji ukazuje na moguće poteškoće u budućnosti jest pretjerana ovisnost djeteta o roditeljima, posebice majci. Učiteljica objašnjava da postoje djeca koja, čak i u višim razredima osnovne škole, ne mogu donijeti ni najjednostavniju odluku bez odobrenja roditelja – primjerice, što će nacrtati ili koje će bojice koristiti.
„Takva djeca često razvijaju nesigurnost, boje se pogriješiti i ne znaju kako se nositi s neuspjehom. Umjesto da razvijaju samostalnost, roditelji ih stalno spašavaju, ispravljaju, rade zadatke umjesto njih – i tako ih sputavaju u učenju odgovornosti.“
U školi to dovodi do problema jer učitelji ne mogu svakom djetetu pristupati kao roditelji. Djeca koja ne znaju biti samostalna često postaju frustrirana, a frustracija se lako pretvori u bunt, inat ili povlačenje u sebe.
3. Stalna potreba za pažnjom
Treći znak koji učiteljica često vidi kod problematične djece jest stalna potreba za pažnjom. Ta djeca se trude biti u središtu pozornosti po svaku cijenu – bilo da pričaju bez prestanka, izvode „točke“, ometaju nastavu ili se čak namjerno ponašaju neprimjereno samo da bi bili primijećeni.
„Najčešće je to odraz manjka pažnje kod kuće ili natjecanja s braćom i sestrama“, kaže učiteljica. „U razredu gdje ima 20 ili 25 djece, ne može jedno dijete stalno biti u fokusu. Ako ga se ne nauči strpljenju i čekanju svog reda, često će posezati za negativnim ponašanjima da bi privuklo pažnju.“
S vremenom takva djeca razvijaju loše navike koje se teško ispravljaju – sve dok ne shvate da pažnju mogu dobiti i dobrim ponašanjem, trudom i uspjehom.
4. Roditelji koji „nikada nisu krivi“
Možda najvažniji pokazatelj da će dijete biti problematično – paradoksalno – ne dolazi od samog djeteta, već od njegovih roditelja. Učiteljica ističe kako su najteže situacije s roditeljima koji uporno štite dijete bez obzira na situaciju.
„Kad dijete udari drugo dijete, a roditelj tvrdi da je sigurno bilo izazvano… Kad dijete psuje, a roditelj kaže da to ne bi nikad… Kad sve druge optužuju, a svoje dijete idealiziraju – tada znamo da suradnje neće biti.“
Djeca iz takvih obitelji brzo nauče da za njih nema posljedica, jer ih roditelji „vade“ iz svake situacije. To je pogubno za njihov razvoj, jer im se uskraćuje prilika da uče iz grešaka, razvijaju empatiju i razumiju posljedice svojih djela.
Na kraju, učiteljica poručuje: „Nijedno dijete nije izgubljen slučaj. Svako dijete može naučiti i razviti se u odgovornu osobu ako ima podršku, ali i jasne granice. Mi učitelji dajemo sve od sebe, no ključ je u suradnji s roditeljima. Kad radimo zajedno – tada se događaju čuda.“
