Često smo suočeni s ljudima kojima je potrebna pomoć ili podrška. Ponekad se radi o članovima obitelji, prijateljima ili čak kolegama s posla, a naše empatijsko srce gotovo automatski reagira na njihove teškoće i patnje. No, psiholozi upozoravaju na zamku u koju mnogi od nas nesvjesno upadnu: osjećaj sažaljenja prema ljudima koji često manipuliraju našom dobrotom i popustljivošću. Izreka „U životu će vas najviše koštati ljudi kojih vam je žao“ predstavlja duboku psihološku istinu i poziv na oprez.
Osjećaj sažaljenja prema drugima prirodna je i pozitivna osobina, no problem nastaje kada takvi osjećaji postanu sredstvo iskorištavanja. Ljudi koji se stalno predstavljaju kao žrtve ili uvijek trebaju pomoć mogu na prvi pogled djelovati nemoćno, ali s vremenom, mnogi od njih postaju izvor emotivnog, financijskog ili psihološkog opterećenja. Psiholozi ističu da su osobe koje se stalno žale na svoju sudbinu često sklone manipulaciji. Prvi korak u osvještavanju ove dinamike je prepoznavanje takvih obrazaca ponašanja i postavljanje granica.
Granice su ključan element zdravih odnosa. Prema psiholozima, ljudi koji ne postavljaju granice u odnosima često završavaju s osjećajem iscrpljenosti, frustracije i emocionalne nestabilnosti. Osobe koje se osjećaju odgovornima za tuđe probleme, stalno im pomažući ili ih „spašavajući“, mogu završiti u tzv. sindromu „spasitelja“. Ovaj sindrom uključuje osjećaj obaveze da pomognemo drugima, čak i kad to šteti našem vlastitom mentalnom ili fizičkom zdravlju. Na kraju, takvi odnosi često vode do osjećaja iscrpljenosti i, što je najgore, razočaranja kada shvatimo da naš trud nije uzvraćen.
Jedna od najvećih opasnosti ovog pristupa je financijski trošak. Koliko puta ste posudili novac nekome jer ste se osjećali dužni pomoći, ali ga nikada niste dobili natrag? Ljudi kojima je žao drugih često se osjećaju odgovornima za njihovu financijsku situaciju i troše novac kako bi im pomogli, a pritom zanemaruju vlastite potrebe. Psiholozi naglašavaju važnost postavljanja granica i u financijskom smislu – osjećaj sažaljenja nikada ne bi trebao dovesti do toga da sebe dovedemo u nezavidnu situaciju zbog pomaganja nekome tko ne želi ili ne može promijeniti svoj život.
Također, emocije igraju važnu ulogu u ovoj dinamici. Ljudi koji ne znaju reći „ne“ često se nalaze u začaranom krugu u kojem ih manipulativni pojedinci iskorištavaju. Osjećaj krivnje postaje dominantan motiv zbog kojeg nastavljamo pomagati, čak i kad nam nije ugodno. Psiholozi savjetuju da obratimo pažnju na vlastite osjećaje tijekom takvih interakcija. Ako se osjećate iscrpljeno, tužno ili iskorišteno nakon kontakta s nekim, to je jasan znak da je vrijeme za postavljanje granica.
Na kraju, moramo shvatiti da dugoročno gledano, nitko ne može istinski pomoći drugome tko nije spreman pomoći samome sebi. Ljudi koji stalno traže pomoć, ali ništa ne poduzimaju da bi promijenili svoju situaciju, na kraju postaju teret. Iako se može činiti grubo, psiholozi upozoravaju na važnost prepoznavanja kada je vrijeme da se distanciramo. Suosjećanje i empatija su važne osobine, ali u životu se moramo brinuti o vlastitom mentalnom i emocionalnom zdravlju. Ponekad, najbolji način na koji možemo pomoći nekome je da mu omogućimo da preuzme odgovornost za vlastiti život.
Zaključno, psihološka poruka koja stoji iza ove izreke je jednostavna: naučite prepoznati ljude koji stalno traže vašu pomoć, ali ne nude ništa zauzvrat. Razmislite o vlastitim granicama i ne bojte se reći „ne“. Na taj način ne samo da ćete zaštititi sebe, već ćete i omogućiti drugima da se suoče sa svojim odgovornostima i preuzmu kontrolu nad vlastitim životom.
