Dođe vrijeme u životu svake žene kada shvati da je prešla onu nevidljivu granicu između mladosti i zrelosti. To je trenutak kada više nije bitno što drugi misle, kada više nema potrebe prilagođavati se očekivanjima drugih, i kada konačno možeš biti svoja, onakva kakva jesi, bez isprike i bez zadrške. Ta žena više ne osjeća potrebu da uvlači trbuh kako bi izgledala vitkije, niti da zadržava jezik kako bi izbjegla sukobe ili ugodila drugima.
Godine donose mudrost, ali i slobodu. Slobodu da se oslobodiš okova društvenih normi, očekivanja, i tuđih sudova. Jer, što je to trbuh, ako ne prirodan dio tijela koji je prošao kroz život, koji je možda nosio djecu, prošao kroz promjene, i koji nosi priče ispisane borama i ožiljcima? Što je jezik, ako ne sredstvo za izražavanje vlastitih misli, stavova i osjećaja, koje si s godinama naučila cijeniti i čuvati?
U mladosti smo često zarobljene u tuđim pogledima, mišljenjima, i stavovima. Trudimo se biti ono što drugi očekuju od nas – savršene supruge, majke, prijateljice, radnice. Želimo biti voljene, prihvaćene, i cijenjene. No, kako godine prolaze, shvaćamo da istinska sreća ne leži u tome da budemo ono što drugi žele da budemo, već u tome da budemo ono što zaista jesmo.
Ova poruka nije poziv na sebičnost ili ignoriranje drugih, već na oslobađanje od tereta koji nosimo cijeli život. To je poziv na autentičnost, na prihvaćanje sebe sa svim manama i vrlinama, i na prestanak skrivanja onoga što jesmo. Jer, došlo je vrijeme da prestanemo uvlačiti trbuh – tijelo koje smo dobile je naše, i ono je savršeno upravo takvo kakvo je, sa svim svojim nedostacima. Isto tako, došlo je vrijeme da prestanemo uvlačiti jezik – naše misli i osjećaji su vrijedni, i zaslužuju da budu izraženi, bez obzira na to što drugi o tome misle.
U godinama sam kada je trbuh možda malo veći nego što je bio, ali je srce također veće – ispunjeno ljubavlju, iskustvima, i mudrošću. Jezik možda nije više toliko suzdržan, ali je istovremeno postao iskreniji, jasniji, i hrabriji. I nema ničega ljepšeg nego biti u miru sa sobom, prihvaćajući svoje tijelo, svoje misli, i svoje osjećaje, onakvima kakvi jesu.
Ova poruka nije samo poruka jedne žene, već je poruka svim ženama koje su prošle kroz životne bitke, koje su nosile svoje terete, i koje su došle do točke kada više ne žele igrati uloge koje im društvo nameće. Ovo je poruka snage, ljubavi prema sebi, i prihvaćanja onoga što jesmo. Jer, svaka žena zaslužuje biti voljena i prihvaćena upravo takva kakva jest, bez potrebe da se mijenja, prilagođava, ili skriva.
Na kraju, nije važno što drugi misle, koliko je trbuh velik, ili koliko jezik oštar. Važno je da smo iskrene prema sebi, da volimo sebe, i da živimo svoj život na način koji nas čini sretnima. Jer, na kraju dana, jedino što je važno je kako se mi osjećamo u vlastitoj koži, a ne što drugi misle o nama.
Zato, drage žene, ne bojte se biti svoje, sa svim onim što nosite u sebi i na sebi. Jer, u godinama smo kada više ne moramo uvlačiti ni trbuh, ni jezik.
