Tako to ide u životu, kada si na dnu prihvataš svaku pomoć dragih ljudi, a kada se popneš na vrh zaboraviš na one koji su ti pomogli. Takva je i priča ove bake koja je započinje sa suzama u očima.
Danas živim sama, u bijedi, ali sam srećna što su mi djeca bogata. Čitav život smo bili siromašni, moj muž i dvoje djece. Muž je bio drzak i naprasit čovjek, zbog čega ga djeca nikada nisu mogla zavoljeti. Ja sam pokušavala na sve načine da im poklonim svu ljubav koju imam i činila da se ne osjećaju oštećeno što im otac ne umije pružiti ljubav i pažnju.
Živjeli smo u maloj trošnoj kući, i sav novac koji sam dobijala od sitnih poslova trošila sam na hranu i njihovo školovanje. Sreća je bila na našoj strani, uspjeli su završiti školu i izgraditi svoj novi život. Sin je pokrenuo svoju firmu sa kompjuterima.
Kćerka se udala za bogatog muškarca i radi kod njega u firmi. Ja sam ostala sama i dalje na istom mjestu, u istoj kući. Imam tu ponekog komšiju i komšinicu koji mi svrate da popijemo kafu i ispričamo se o tome kako smo živjeli nekada.
Da prije jeste bilo teže zaraditi novac, ali je ljubavi uvijek bilo dovoljno. Sada ta naša djeca bježe od nas kao da ne postojimo. Presele se u druge države, ili nađu teške poslove pa nas obiđu rijetko. Razumijem da danas ljudi imaju mnogo obaveza, ali ta žurba ih nigdje neće odvesti.
Moj život jeste bio siromašan, ali je imao tako dosta lijepih uspomena. I one su najveći spas u ovim starim danima kada ostanete bez ikoga. Uvijek se možete njima vratiti i zagrijati svoje srce. Ne znam kako će ova omladina dočekati starost. Koliko će uspjeti zaraditi lijepih uspomena u svoj toj žurbi?
