Ne želim da te trebam.
Zašto?
Jer ne mogu da te imam.
Gledala sam neko veče film “Mostovi okruga Medison”. Klasik. Za sva vremena. Ostvarenje koje treba, cijenim, svako da pogleda.
Ostala sam budna dugo nakon što su slova odjavne špice iscurila sa ekrana. Ne zbog insomnije, već zato što su mi “Mostovi okruga Medison” ponovo postavili neka pitanja. Bila sam na dopunskoj nastavi iz života.
Gledajući kako Robert Kinkejd (Klint Istvud), fotograf slobodnog duha, na zadatku u Ajovi, u potrazi za tamošnjim natrkivenim mostovima, sasvim slučajno zastaje pred kućom domaćice Frančeske Džonson (Meril Strip), koja je netom ispratila supruga i dvoje djece na četvorodnevno putovanje van grada, ponovo sam pred samom sobom polagala ispit iz razumijevanja smisla života, i ljubavi. Al to mi dođe na isto. Opet sam sebe uhvatila kako se ljutim što ponovo plačem zbog filma, nečije maštarije.
Gledala sam kakvo dvoje potpunih stranaca postaju najveća moguća ljubav. Kako emocije ostavljaju po strani sve ostalo, dok njih dvoje postaju ono što su zapravo oduvijek i bili, samo nisu bili tu, jedno pored drugog, da bi to i postali. Kako tokom četiri dana žive ono što nisu svih prethodnih decenija. Kako se bore da shvate. Kako se pitaju, bježe i vraćaju. Gledala sam teške odluke, s kojim je valjalo živjeti. I sva ta pitanja – ko sam, gdje pripadam, da li sam srećan, da li sam ovo zaista ja?
A onda su me uvod, drama, rasplet, tup osjećaj na kraju svega, sve te klape koje su ispunile taj, samo još jedan film, taj film o usamljenim ljudima koji čitavog života žude da ostvare svoje snove i koji onda kad su ti isti snovi tu, pred njima, okrenu se, odu ili ostanu, svako na svojoj strani, na onoj početnoj tački, prije susreta ispred kuće na farmi tamo negdje na zabačenom imanju u Ajovi, prodrmali do krajnjih sopstvenih niti – koliko zapravo mi ljudi volimo ljubav, koliko volimo sebe, svoju suštinu, ono što želimo od života, od njegove esencije i da li to znamo prepoznati i imati hrabrosti da to zgrabimo i ne puštamo, uprkos posljedicama?
“Mostovi okruga Medison” priča su o ljudskoj čežnji i razumijevanju i svemu onome u šta to mi ljudi znamo da pretvorimo. Nije to samo priča o ljubavi koja se rađa tokom četiri dana, dok ostaneš sam sa sobom i vlastitim mislima, pa uslijedi slučajni susret. Priča je to o odlukama koje nas prate cijelog života, o svim onim pitanjima koja cijelo to vrijeme postavljamo sebi, o ponekad a zapravo uvijek sudbonosnoj dilemi – ostati ili otići.
To je priča koja nije filmski scenario, već život. Koja se i sad dešava u bezbroj domova, na svakom ćošku planete, iza nekih spuštenih roletni, gdje neko razmišlja gdje ili s kim mu je mjesto. Koliko je jaka ljubav koja traje a ne traje godinama, a koliko ona koja je za samo nekoliko dana pokrenula lavinu i pomjerila planine. To je priča koju je doživjelo nebrojeno žena i muškaraca koji su se dijelili između porodice, ranijeg izbora i praze ljušture u koju su se pretvorile i iznenadnog daška koji je u njima presrastao u uragan. To je priča o nebrojeno žena i muškaraca koji su pristali da ostanu, pristali da se zadovolje, dajući se nesebično drugima, zaboravljajući negdje usput sebe i svoje potrebe.
Priča o tome koliko smo u stanju da sami sebi ubijedimo da stvari treba da idu po nekom ustaljenom ili (samo)nametnutom toku, da tu nema odstupanja, a da kad se dese treba da ih pokopamo negdje u sebi. O potiskivanju, o unutrašnjim borbama koje su tako moguće, o tome koliko je lako ili teško živjeti sa nekim odlukama, s tim da sebe neprestano propitujemo i nikad ne pronađemo jedini ispravan odgovor.
Priča je to o velikim snovima koji su u međuvremenu postali naviknuta java, koju ne remetimo, kojoj stavljamo barijere i ućutkamo je svaki put kad nam došapne da nismo to sanjali. Ona priča o tome kako se sve vremenom izliže, ako je zidano samo na pustim snovima ili našoj izmaštanoj slici. Kako je jedina trajna kategorija iskrena ljubav, pa ako je takve nije bilo na početku, neće je nikada ni biti. I šta ako je baš tad negdje pronađemo?
Ili je to možda svjedočanstvo o tome da zaista na ovom svijetu za svakoga od nas postoji baš ona samo nama suđena osoba, ona koja čeka da je negdje, nekad, bilo gdje i bilo kad nađemo. Da to može biti sa dvadeset, trideset, ali i osamdeset godina. Nekad prosto treba više vremena, a do tada jednostavno nismo bili strpljivi ili nismo vjerovali da nam je baš ona zapisana. Ili smo odustali od potrage, vjerujući da ne zaslužujemo ili da velike ljubavi ne postoje. A postoje. Ne samo u filmovima.
Gledala sam “Mostove okruga Medison” i iznova, nakon dramske pauze u svom životu, počela da vjerujem u te velike, najveće ljubavi. Od kojih je čovjek u stanju da umre. Da se pomiri sa sudbinom, al da je zapravo izigra, da joj okrene leđa. Ponovo sam počela da vjerujem da za sve nas ima taj neko naš, samo je pitanje da li smo se sreli i šta ćemo učiniti kad se sretnemo. Koliko ćemo biti hrabri, a koliko će nas držati neko ranije bačeno sidro.
I koliko je moguće znati šta je greška? I prema kome ćemo zgriješiti? I do koje granice je podnošljivo biti sebičan? Da li i kada treba najviše voljeti sebe, znajući da će neko time biti povrijeđen?
Znam da i sad u tami iza nekih zavjesa neko slično razmišlja. Gdje mu je mjesto, i gdje mu je srce. I treba li preko nekih mostova hrabro preći, a neke zauvijek spaliti. Film zna biti život, ali i život jebeno zna da bude film.
Piše: Jelena Pralica
Izvor: lolamagazin
