Trač je fenomen prisutan u svim kulturama, na svim kontinentima, i u svim društvenim grupama. To je oblik komunikacije koji se širi brže nego istina, a čini se da su ljudi prirodno skloni upuštati se u njega. Zbog čega je to tako? Kako to da nešto što na prvi pogled izgleda kao bezazleno ćaskanje može imati toliko destruktivnu moć? Odgovor na to leži u kombinaciji evolucije ljudskog mozga i pogrešne upotrebe jezika.
Ljudski mozak se kroz hiljade godina razvijao kako bi preživio u okruženju punom opasnosti. U drevnim vremenima, informacije su bile ključne za opstanak. Naš primitivni mozak, takozvani “reptilski mozak,” zadužen je za osnovne funkcije preživljavanja poput reakcije na opasnost, borbu, bježanje ili očuvanje društvenog statusa. Ovaj dio mozga je uvijek u stanju pripravnosti, tražeći potencijalne prijetnje i razmatrajući načine kako da izbjegne opasnost. U tom kontekstu, prenošenje informacija o drugima postalo je ključno za društveni opstanak.
Iako je ljudski mozak evoluirao, primitivni dio mozga i dalje dominira našim svakodnevnim reakcijama. Kada čujemo trač ili smo u poziciji da prenosimo informaciju, naš mozak reagira slično kao u drevna vremena. Informacije koje su šokantne, neprovjerene ili negativne privlače više pažnje jer ih naš mozak prepoznaje kao potencijalno važne za preživljavanje u društvenom okruženju. To je razlog zašto smo skloni širenju tračeva – naš mozak se bori za socijalni status i sigurnost u zajednici.
S druge strane, tu je i jezik – moćno oružje koje je omogućilo ljudima da se razviju i izgrade civilizaciju, ali koje, kada se koristi na pogrešan način, može biti destruktivno. Jezik, iako najsofisticiranije sredstvo komunikacije, može postati izvor zla kada se koristi za širenje neistina, poluinformacija ili zlobnih komentara. Ovdje dolazi do izražaja poganost jezika. Kada ljudi koriste riječi za klevetanje, osuđivanje ili iznošenje tuđih intimnih priča, oni zapravo zloupotrebljavaju moć jezika.
Trač je najčešće kombinacija primitivnog nagona za preživljavanjem i nesvjesne zloupotrebe govora. Ljudi koji se bave tračevima često ne razmišljaju o posljedicama svojih riječi. Njihov mozak reagira instinktivno, prepoznajući priliku za sticanje socijalne prednosti ili uklanjanje konkurencije. Na taj način, tračevi postaju oružje kojim se mogu nanijeti duboke rane, kako pojedincima, tako i cijelim zajednicama.
Pogon jezika na trač najčešće dolazi iz unutrašnjih nesigurnosti. Ljudi koji nisu zadovoljni vlastitim životima često osjećaju potrebu da govore o tuđim. Trač im pruža osjećaj nadmoći, ali taj osjećaj je kratkotrajan i lažan. Dugoročno, širenje tračeva dovodi do erozije povjerenja među ljudima, narušava međuljudske odnose i stvara toksičnu atmosferu. Osobe koje su sklone tračevima rijetko shvataju da upravo one, a ne osobe o kojima govore, bivaju na kraju etiketirane kao nepouzdane i zlobne.
U društvu u kojem živimo, tračevi se prenose brže nego ikada, zahvaljujući društvenim mrežama i digitalnoj komunikaciji. U tom kontekstu, pogan jezik može uzrokovati veću štetu nego ikada prije. Ono što je nekada bila priča ograničena na mali krug ljudi, danas se može proširiti globalno za nekoliko sekundi. Takav razvoj situacije dodatno naglašava potrebu za odgovornom upotrebom jezika.
Zaključno, trač je rezultat ukrštanja primitivnog mozga, koji se vodi instinktima preživljavanja, i poganog jezika, koji se koristi bez obzira na posljedice. Naša je odgovornost kao društva, ali i pojedinaca, da budemo svjesni te moći koju imamo u rukama – ili bolje rečeno, na jeziku. Jer, kao što stara poslovica kaže: “Riječi su poput mačeva – jednom izgovorene, mogu napraviti ranu koja se teško zacjeljuje.”
