Kao majka, uvijek sam smatrala da je moja najvažnija životna uloga da osiguram budućnost svojoj djeci. Od trenutka kada sam ih prvi put primila u naručje, znala sam da su oni moj svijet i da ću učiniti sve da im pružim sve što im je potrebno. Moj suprug i ja radili smo dan i noć, često stavljajući njihove potrebe ispred svojih. Sve što smo imali, ulagali smo u njih – školovanje, odjeću, aktivnosti, sve što bi im moglo omogućiti bolji život.
Godine su prolazile, a ja sam često zanemarivala vlastite potrebe. Često sam sebi govorila da ću jednog dana imati vremena za sebe, da ću se brinuti o svom zdravlju, svojoj sreći i svojim snovima kad djeca odrastu. Ali taj dan nikada nije stigao. Umjesto toga, naš životni standard se polako pogoršavao. Ulaganja koja smo napravili u djecu, financijska i emocionalna, iscrpila su nas do točke gdje sada, kada bi trebali uživati u plodovima svog truda, jedva preživljavamo.
Djeca su odrasla, otišla na studij i započela vlastite živote. No, umjesto da se osjećam ispunjeno i zadovoljno što sam ispunila svoju majčinsku dužnost, osjećam prazninu i tugu. Nitko nije ostao da se brine o meni, nitko nije pitao kako se osjećam ili trebam li pomoć. Oni su sada zauzeti svojim životima, a ja sam ostala sama, boreći se s malom penzijom i financijskim problemima.
Nekada su mi ljudi govorili: “Kad odrastu, oni će se vratiti i pomoći ti, bit će zahvalni za sve što si učinila.” Vjerovala sam u to. No, stvarnost je drugačija. Djeca sada imaju svoje obaveze, svoje troškove, svoje obitelji. Iako su ljubazni prema meni, ne oslanjam se na njihovu pomoć, niti bih to željela. Naučila sam da očekivanja vode samo do razočaranja.
U društvu u kojem živimo, čini se da je briga o starijima postala stvar prošlosti. Nekada se podrazumijevalo da će djeca preuzeti odgovornost za svoje roditelje kad dođe vrijeme, ali sada smo prepušteni sami sebi. Iako ne krivim svoju djecu, jer su odrasla u vremenu u kojem su njihovi vlastiti životi prioritet, ne mogu se oteti osjećaju da sam ostavljena na marginama, zaboravljena.
Najviše me boli što sam kroz sve ove godine zanemarila sebe. Nikada nisam mislila na vlastite potrebe, uvijek sam bila usredotočena na njihovu dobrobit. U tom procesu izgubila sam sebe. Nisam razvijala vlastite interese, nisam štedjela za sebe niti se brinula o svojoj budućnosti. Sada, kada se osvrnem na svoj život, pitam se gdje su nestale moje godine, moji snovi.
Sve što imam su sjećanja na dane kada sam bila puna energije i nade. Iako me život naučio teškim lekcijama, voljela bih da mogu poručiti svakoj majci: brinite o svojoj djeci, ali nikada ne zaboravite sebe. Jer, kada djeca odrastu i krenu svojim putem, vi ćete ostati sami sa sobom. I tada će vam trebati snaga, zdravlje i sredstva da nastavite živjeti.
Sada, dok sjedim u tišini svoje male sobe, pitam se jesam li učinila pravu stvar. Možda jesam, možda nisam. Ali jedno znam – život koji sam živjela bio je pun ljubavi, i iako sada jedva preživljavam, srce mi je ispunjeno ljubavlju koju sam pružila. To je jedino što mi je ostalo.