Svaka žena treba imati svog umjetnika u životu.
Muškarca, koji će vidjeti u njoj nešto, čega ni sama nije svjesna.
Nekoga, tko će joj dati potpunu slobodu ali i sebe.
Svaka žena treba imati nekoga, tko neće njome da se hvali prijateljima, da je mijenja, da joj nudi brak, da samo kako da je prisvoji ili povali.
Svaka žena treba imati bar jednog učitelja ljepote, koji će u njoj da voli i probudi nju.
Pravu nju, najbolju nju, najljepšu nju…
Otmenu nju, drugačiju nju, posebnu nju…
Umjetnik je neće da voditi na skupe večere, neće je impresionirati brzinom svog automobila, neće joj se hvaliti brojnim poznanstvima, samo će da je voli, voljet će sve njeno.
Pustit će je da igra svoju igru, ne tražeći od nje ništa više od onoga što je spremna da mu ponudi.
Umjetnik neće kopati po njezinoj prošlosti, neće se miješati u njezinu budućnost, neće skraćivati njezin telefonski imenik i produžavati dužinu njezine suknje.
Ne, on će je voljeti dodirom i pogledom koji oslobađa, dopustit će joj da se rascvjeta pored njega.
On će osjetiti njezin ritam, njezinu frekvenciju i znat će kada i koliko da joj se daje. Zna će i da je gleda i da je sluša.
Probudit će njezinu fantaziju, maštu, snove, vratit će je tamo gdje je bila najsretnija – u godine rane mladosti, gdje je sve prepreke prelazila s lakoćom, misleći da sve može.
Umjetnik joj neće obećavati kule i gradove, samo će odigrati s njom svoj najljepši ples, bez postavljanja uvjeta i pozivanja na vječnu odanost.
Živjet će u ovome sad, za ovo sada a ne za neko nepostojeće sutra, ili zaboravljeno jučer.
Djelovat će joj nestvarno svojom spontanošću a i ona će se pored njega osjetiti nestvarno…
Lebdjet će s njim nekoliko koraka iznad zemlje, i sve će joj, odjednom, postati lakše i ljepše.
Njezin život, njezine obaveze, njezin grad, njezine ruke, kosa, osmijeh, sve njeno.
Sve će se pretvoriti u igru, njihov odnos će postati igra, ona će postati igra.
Što će se to dogoditi s njom kada ga napokon sretne?
Po prvi put će biti s nekim a da je tako blizu sebi…
Po prvi put neće morati da brine o nekome a osjećat će se prihvaćeno i voljeno.
Po prvi put, po prvi put, sve po prvi put…
Pitat će se što taj čovjek ima što drugi nemaju?
Neće joj biti jasno kako uspijeva uvijek da je usreći, pritom uvijek nov, drugačiji, poseban?
Kako, ni ona sama neće znati da odgovori, zna samo da će pored njega pronaći i zavoljeti sebe, i sve svoje…
Samo zato što je on prvi koji je prihvatio onakvu kakva jest.
Samo zato što se pored umjetnika, po prvi put, i sama osjetila umetnikom.
Izvor: alternativainformacije
