Dobrota je često viđena kao najviša vrlina, nešto što nas čini plemenitima i cijenjenima među ljudima. No, postoji i tamna strana te vrline, jedna koju rijetko tko spominje, ali koja duboko utječe na one koji ju nose. To je priča o umoru, razočaranju i spoznaji da biti dobar prema svima ne znači nužno biti dobar prema sebi.
Godinama sam bila osoba koja uvijek stavljala druge ispred sebe. Kada bi me netko trebao, bila bih tu, bilo da se radi o prijatelju, kolegi ili čak potpunom strancu. Moji su dani bili ispunjeni pomaganjem drugima, slušajući njihove probleme, nudeći rame za plakanje, i čineći sve što je u mojoj moći da im olakšam teret koji nose. Iako me to činilo sretnom na površini, duboko u sebi osjećala sam kako polako gubim dio sebe.
Svaki put kada bih rekla “da” nekome, iako sam znala da to znači “ne” sebi, osjećala sam sitan ubod u srcu. Taj ubod bi s vremenom prerastao u sve veći teret, ali ga nisam htjela priznati. Uvjeravala sam sebe da je moja dužnost biti dobra, da je to ono što me čini vrijednom. No, kako su godine prolazile, shvatila sam da je ta dobrota zapravo postala moj najveći neprijatelj.
Biti dobar prema drugima bez granica dovelo je do toga da sam sebe zapostavila na svim razinama. Moji su snovi ostali po strani, moje potrebe su postale nevažne, a moji osjećaji su bili zanemareni. I dok su se drugi oslanjali na mene, ja sam se osjećala sve više usamljeno. Osjećala sam kako se praznim, kako gubim energiju, ali nisam znala kako se zaustaviti.
Bilo je trenutaka kada bih se pitala zašto se osjećam tako iscrpljeno, zašto osjećam takvu tugu duboko u sebi. Ali odgovor je bio jednostavan – umorila sam se od vlastite dobrote. Umorila sam se od toga da budem tu za sve, a da nitko ne bude tu za mene. Najgore od svega, umorila sam se od toga što sam samu sebe zapostavila u ime drugih.
Danas, s tugom u srcu, ali i s dozom mudrosti koju sam stekla kroz godine, shvaćam da je vrijeme da prestanem. Vrijeme je da naučim biti dobra prema sebi, da postavim granice i da naučim reći “ne” kada osjetim da je to potrebno. Jer, na kraju krajeva, biti dobar prema sebi nije sebičnost, već nužnost. To je jedini način da se sačuva ono što je zaista važno – vlastiti mir i sreća.
Ova priča nije samo moja, već i priča mnogih drugih koji su se izgubili u svojoj dobroti. Možda je tužna, ali je i istinita. I možda, baš kao i ja, i drugi trebaju naučiti biti dobri prema sebi, jer dok se brinu o sebi, tek tada mogu istinski biti tu i za druge.
