Da, jaka sam, neosvojiva tvrđava, stabilna, čvrsta, nepokolebljiva. Ne baš kao nekada, ali neslomljiva, prepuna ožiljaka, mudrija, s ciljem ispred.
Samoća svakog koraka je učinila svoje, a to je da cijenim svoj mir.
Podstanarstvo i seljakanje, cimerstva su također svoje napravila, da počnem gledati svoj boljitak i znati reći ne.
Ugnijezdila sam se u raskošan krevet u uporedbi na sve u zadnjih nekoliko godina, vlastita kupaonica i toalet, jedan ključ od vrata … dovoljno za mir uma, za opuštanje, privatnost. Nema cimerica koje lupaju, galame, upadaju u sobu, hrču na metar od tebe, nema prljavih smrdljivih sandala pod nosom. Možeš u wc kad god hoćeš, pod tuš također. Nema gazdarice koja neprekidno dolazi nešto kao pitati a proviruje što radiš i sve ti prekopa kad nisi u sobi. Da, prošla sam torture na rubu sloma živaca, na rubu suza ali od bijesa.
Ojačala sam, taktika mi je povlačenje u krevet i na njemu bih čitala, pisala, jela, pila… Dosadašnje stanovanje mogu opisati da je puno soba bilo bez stola i stolice, bez ormarića. Snalazila sam se i prilagođavala svaki puta i umorilo me to sve. Uvijek, baš uvijek nešto nedostaje, a koliko god da nosim nije dovoljno a teret mi je pri transportu. Od svega me najviše ljudska glupost i sila i bahatost iritiraju. Naučila sam se klonuti od takvih osoba jer svu energiju isisaju i ostaneš malaksao i bez snage, samo ako pustiš, popustiš.
Postala sam samotnjak uvijek, svagdje, pa i u vlastitoj kući. Nije važno koliko soba i kreveta imam, držala bih se svoga komadića kreveta i ne bih koristila što nije nužno.
Kako se svako od nas tako lako može sam izdresirati i prilagoditi, nije problem, samo treba imati snagu psihe i krenuti tim redom, sebi udovoljiti i ne dozvoliti narušavanje svoga mira.
I tako, nakon niza godina koje su donijele promjene poslova i gradova i stanovanja, nalazim se u svom malenom kutku koji isključivo ja koristim. Ima mana, ima prednosti. Šutim sretna zbog tišine i slobode koju uživam kad prođem vrata.
Dozvoljavam si da slobodan dan ležim, jedem, pijem kavu i mijenjam mobove, punim ih i tako u nedogled,ništa pametno danas.
Interneta više nemam nego imam, tv imam al ne s domaćim programima, sve su to meni neshvatljivi jezici, dok jedini koji razumijem ima 2 kanala vjerska, ali ne obična nego više propaganda i izvlačenje novca.
Tv mi služi kao dodatno svjetlo navečer, utišan jer nisam uspjela pronaći ni glazbeni program pa da slušam bilo što. Prednost je što ne znam što se događa, a i tako ne mogu utjecati i manje je važno dal znam ili ne. Kad se čujem s prijateljima saznam bitne stvari a najvažnije su događanja oko moje djece.
Uho mi je istrenirano i svaki zvuk čujem, jer je uglavnom tišina koja ponekad nije ugodna. Stanujem u zabačenom dijelu najskupljeg dijela grada, uz zidine za koje moraš platiti da ih obiđeš. Blizu jednog od 4 michelinova restorana koja su dobila znak na našem području. Sve je u kamenu oko i ispod mene. Nema prašine, blata, nema ambrozije, samo sol po stijenkama fasada. Rijetki prolaznici malene ulice širine 3metra prolaze. Otvorim vrata i na ulici sam odmah.
Slučajni turisti ili gosti preskupih apartmana ili troje stanovnika ove ulice su svakodnevica. Mir, tišina, mačke lutalice i psi na povodcima, galebovi i golubovi.
Odmaram se, nema mi druge, treba i to napraviti ponekad. Moje noge i leđa to traže, ovih dana i mjeseci sam previše hodala i previše nosila tereta, skočni zglob i kičma su nastradali. Dan izležavanja sam proglasila čim sam vidjela oblake koji su najavili kišu.
Biti sam nije lako, potrebna je snaga psihe, odlučnost.
Ja sam sad sve pustila mome instiktu i radim ono što tog trena poželim. Planirala sam puno toga, ali vrijeme mi je ograničilo odlazak na otok i kupanje, kao uvijek sam se prilagodila. Ne volim kišu i oblake, vjetar, buru, mistral. Ne volim vrućinu i ustajali zrak. Ne volim hodati kroz uske kamene ulice gdje isijava akumulirana vrućina. Ne volim smrad okolnih restorana i ustajalog smeća.
Odluka je tu, soba, krevet, čitanje i pisanje.
Sunce proviruje, ne znam dal je za plažu, popila sam aspirin za glavobolju. Baš ništa drugo osim hodanja besmislenog po ulici nemam. Soba mi je uredna koliko toliko, uvijek može biti bolje. Svjesna sam da bih trebala pobacati neku ambalažu koju sam oprala ako mi zatreba ali neću sad, baš ništa, pisati i pokušati biti svoja kao nekada, kad bih se zavukla u puževu kućicu i razmišljala o stvarima koje mi se nikad više ma koliko god željela neće dogoditi. Vrijeme toj tvrdnji ide u prilog.
Zato sam stavila mozak u pogon da mislim o svemu samo ne o sebi i prolaznosti dana bez sadržaja. Treniram si mozak, kako slučajno ne bi on mene.
Vratila mi se snaga, mentalna čistoća, san, mir, spokoj. Sama sa sobom danima, mjesecima, godinama. Samostalna, neovisna, sebi jedini nadređeni, upravitelj vremena, samo sebi odgovorna,stvaram sve što želim, imam, trebam, hoću, mogu.
Neopterećena sam danima, povremeno, kad mi misli odlutaju, prisjetim se nekih životnih situacija i odluka. Da, sad je lako biti general poslije bitke. Sad je lako analizirati i sebe kuditi, sad je lako uvidjeti i druga rješenja. Sad je lako pametovati i ljutiti se na sebe, sad je sve lako, kad je glava provjetrena, kad je srce komad stakla, beživotno i u funkciji koja mu je namijenjena, pumpa za kolanje krvi tijelom. Sad je lakše sve, jer nema sumnji u odluci da moram biti sebi na prvom mjestu, da moram misliti prvo na sebe, svoje potrebe, svoje zdravlje, svoj mir.
Zaključujem, onako poučena raznim iskustvima, baš sve mi je svejedno sve do onog trenutka dok je izbor moj.
Nisam dozvolila da mi itko ukrade blagdane. Niti dozvoljavam da mi ukrade život.
A bio mi je ukraden, skriven, zamagljen, nejasan, previše bolan…
Postajala sam stranac sama sebi, gubila sam identitet. Orijentirala sam se i okrenula k egzistenciji, grubom borbom za zaradom i plaćanjem računa koji su se gomilali i nisam vidjela kraja. Bezbroj razgovora, različitog posla, seljenja i trke. Trošila sam svoju energiju, snagu, padala od umora, strategije osmišljavala i balansirala u novim okruženjima. Koferi i torbe uvijek puni, spremni za nove destinacije, nove iznajmljene sobe, loše krevete i hladne zidove. Prisiljena sam bila mijenjati svoje navike i prilagođavati se okruženju. Umorila sam se, zdravlje više puta na rubu, sad s nizom kroničnih smetnji. Mjeseci i godine su prošle. Sve je postalo rutina, prestala sam biti sama sebi važna, samo su mi brojevi titrali pred očima koje sam morala doseći.
Više puta sam pjevušeći se pitala, a za koji život treba da se rodim, za koji sudnji dan treba da živim, za koju ranu treba da sam bol, i za što se borim…?
Samo trnje, borba, režim askete, a zapravo sve prolazi kraj mene, život je samo jedan, a ovaj i ovakav nisam htjela. Ni malo radosti, uživanja, opuštanja, kao da sam bila misonar, pa i jesam kad bolje razmislim. Egzistencija mome malenom svemiru, mojoj obitelji je misija.
Odlučila sam, počinjem novi život, nema druge, jednostavno moram. Ojačati psihu, samopouzdanje izgraditi.
Predugo sam bila podstanar, stega, osjećaj kako ti uvijek netko visi nad glavom, a ni cimerstvo mi ništa posebno lijepoga nije donijelo. Ova tišina unutar utvrde gdje samo moji koraci odjekuju i čuje se šum moga srca mi je trebao. Ova sloboda spavanja, lijeganja je za sad nezamjenjiva.
Predugo sam skakala kako drugi hoće i traži, uvijek drugima povlađivala i ugađala, zato ovaj mir koji sad imam je neprocjenjiv i neka traje. Teško je biti sam, al je sve stvar navike.
Imala sam buran život, nisam birala, uklapala sam se u događanja i baš uvijek na druge mislila. Bolesti, smrti, sahrane, bez posla, loš posao, neplaćeni posao…nisam vidjela kraja agoniji koja nije jenjavala već samo se pojačavala dodatnim računima koje netko nije platio, a ja moram solidarno, pa neka tužim poslije. Pitam koga? Pokojnika?
Rezime je da sam sretna što mogu sebi spremiti, kupiti što trebam, organizirati si život, nisam ovisna o ikome. Moje odsustvo poslom van doma je rezultiralo upoznavanjem bezbroj novih osoba, stjecanjem novih vještina, iskustava, prijatelja.
S druge strane su se niti sa djetinjstvom, odrastanjem, mladosti, druženjem, sve lagano kidale jedna po jedna. Postajala sam otok a da toga nisam bila svjesna. Dok si potreban, pronalaze te svi koji nešto očekuju, traže, povlače za rukav.
Vrijeme nemilosrdno gazi, jurnjava za egzistencijom za opstankom me pretvorila u robota rada i bank automat obitelji. Kad sam počela govoriti ne, nemam, ne mogu… stvorila se praznina i distanciranost. Da li sam razočarana, povrijeđena, jalna, ljuta, jadna? Naravno da sve te emocije ovladaju i lome te, proždiru i tjeraju na razmišljanje i odluke dolaze.
Htjela ili ne, koračam dalje, snažnija i jača u svojim namjerama, a to je prvenstveno sebi posvetiti pažnju i vrijeme, ugađati si. I znam samo da bih vjerojatno bila puno sretnija kad ne bih razmišljala, ništa znala, ovako, uvijek unaprijed sagledavam moguće varijante koje mogu biti posljedica. To mi je vodilja, pa sam i previše toga propustila. Žalim li? Ne znam, više ne nego da.
Djeca su kao mala najbolja u biti originalna, prva, jedina, svoja, vječito traže pažnju i još nešto…lijepo je biti dijete. Svjesna sam da sve što vidim kod drugih nije kod mene jednako učinkovito, lijepo ili korisno, zato ne oponašam nikoga i ničiji život. Čak i ne zavidim ikome, jednostavno pronalazim svoje dobre osobine i izgrađujem se na način da je ono što činim ispravno za mene.
I nikada od sebe odustati se ne smije, baš nikada. Uvijek vreba neki maleni vražičak koji ti dovuče misao kako je lijepo biti s nekim, još uz to u turističkom gradu gdje boravim i radim viđam samo parove. Sjednem i promatram, što dulje, odmah uočavam mane i ne želim sebi isto.
Heh, kako snaga psihe može utjecati na nas?!
Postanite sami svoj terapeut, nema druge. Provjereno se može.
Izvor: alternativainformacije
