Biti “dobra osoba” često se smatra idealom kojemu svi trebamo težiti. Društvo nas uči da budemo ljubazni, suosjećajni i požrtvovni, no psiholozi upozoravaju da ovo ponašanje može imati i negativne posljedice. Samosvjesnost i postavljanje osobnih granica ključne su za zdrav odnos prema sebi i drugima, a pretjerana želja za zadovoljavanjem drugih može rezultirati iscrpljenošću, gubitkom identiteta i nezadovoljstvom. Evo nekoliko razloga zašto nije uvijek korisno ili zdravo biti “dobra osoba”.
Prije svega, mnogi ljudi koji teže uvijek biti dobri suočavaju se s problemom granica. U nastojanju da izbjegnu konflikte, preuzimaju previše odgovornosti i pomažu čak i kada to ide na njihovu štetu. Ovakvo ponašanje dugoročno može dovesti do emocionalnog iscrpljenja i narušenog mentalnog zdravlja. Kada stalno stavljamo potrebe drugih ispred svojih, riskiramo vlastitu dobrobit. Zato psiholozi preporučuju da “dobre osobe” postanu svjesnije svojih ograničenja i da nauče reći “ne” kada situacija to zahtijeva.
Nadalje, težnja da nas svi vole često vodi do zanemarivanja vlastitih vrijednosti i uvjerenja. “Dobra osoba” može se naći u situacijama gdje prihvaća ponašanja ili odluke koje se kose s njenim osobnim stavovima samo da bi izbjegla nesuglasice. Psiholozi to nazivaju “prilagodljivim ponašanjem”, gdje osoba prilagođava svoje stavove prema onome što smatra društveno prihvatljivim. Iako ovakav pristup može izgledati praktičan, dugoročno može dovesti do unutarnjeg sukoba, nezadovoljstva i osjećaja gubitka identiteta.
Još jedan važan aspekt jest tzv. “sindrom spašavatelja”. Ljudi koji žele biti dobri često osjećaju potrebu pomoći drugima, čak i kada ta pomoć nije potrebna ili se od njih ne očekuje. U psihologiji se ovo ponašanje objašnjava kao oblik preuzimanja odgovornosti za tuđe živote, čime zapravo možemo spriječiti druge da nauče kako se sami nositi sa svojim problemima. Osim toga, ovo može stvoriti ovisničke odnose gdje osoba koja pomaže osjeća vrijednost jedino kroz ulogu “spasitelja”. Psiholozi savjetuju da treba prepoznati kada naša pomoć nije potrebna ili kada može dovesti do dugoročnog štetnog odnosa.
“Većina ljudi vjeruje da će ih dobrotom svi zavoljeti, no realnost je takva da nas svi neće uvijek voljeti bez obzira koliko bili dobri”, kaže psihologinja Marija Petrović. Ova tvrdnja ističe potrebu za razumijevanjem vlastitih emocija i želja, jer potreba za odobravanjem drugih često nas može odvesti na put na kojem zaboravljamo sebe. Biti “dobra osoba” ne znači uvijek biti istinski sretan, a traženje odobravanja od drugih može nas učiniti emocionalno ovisnima o tuđim mišljenjima.
Postoje i situacije u kojima “dobre osobe” postaju žrtve manipulatora. Manipulativne osobe prepoznaju one koji su skloni ugađanju i koriste ih za postizanje svojih ciljeva. Biti “previše dobar” može značiti i da ignoriramo znakove upozorenja jer ne želimo vjerovati da nas netko iskorištava. Psiholozi savjetuju razvijanje emocionalne inteligencije i osjetljivosti na manipulaciju kako bi se zaštitili od ljudi koji bi mogli iskoristiti našu dobrotu.
Na kraju, psiholozi naglašavaju da biti dobra osoba nije isto što i biti savršena osoba ili onaj koji se žrtvuje za sve. Prava dobrota dolazi iz autentičnosti, odnosno sposobnosti da budemo iskreni prema sebi i drugima. Biti dobra osoba uključuje postavljanje zdravih granica, razvijanje emocionalne otpornosti i svijest o vlastitim potrebama i ograničenjima. Tek kada naučimo poštovati sebe, možemo zaista pružiti iskrenu i zdravo usmjerenu podršku drugima.
Zaključno, nije uvijek dobro biti “dobra osoba” u onom smislu u kojem društvo često postavlja taj ideal. Prekomjerno ugađanje drugima, žrtvovanje vlastitih potreba i traženje stalnog odobravanja od strane okoline može voditi do emocionalnog iscrpljenja i nezadovoljstva. Zato je ključno razvijati balans između dobrote prema drugima i brige o vlastitom mentalnom zdravlju i dobrobiti.
