Mnogi ljudi ne slušaju poziv svog višeg ja, jer duboko u sebi znaju koliko bi teško bilo odgovoriti na takav poziv. Ljudi žele plodove uspjeha, samopouzdanja i hrabrosti, ali ne žele se podvrgnuti disciplini i boli potrebnoj za postizanje ovih plodova. Između to dvoje stoji – otpor. Otpor je skup obrazaca i navika koji nas sprječavaju da poslušamo poziv svog višeg ja. Izgovori, racionalizacije, strahovi, lijenost, depresija, tjeskoba, odugovlačenje… sve su to manifestacije Otpora. Kako je otpor onaj koji se protivi bilo kakvom kretanju iz nižeg stanja bića u više, ako ga ne naučimo nadvladati, sudbina će nam biti život tihog očaja ili osrednjosti.
U određenim razdobljima života doživljavamo poziv svog višeg ja, koji nas potiče da se krećemo u smjeru plemenitijeg života. Ovaj poziv često se pojavljuje u našim mračnijim trenutcima i zapanjuje nas spoznaja da su pred nama samo dva izbora: živjeti na vrhunski način ili nastaviti slijepim putem koji će dovesti samo do još veće frustracije i jada.
Iako nas ovo ukazanje našeg višeg ja može opskrbiti privremenom inspiracijom, rijetko se dugo pokoravamo njegovim naredbama. Umjesto toga, tonemo natrag u svoje uobičajene puteve i živimo poslušni svojim osnovnim željama, apatiji i cinizmu.
Mnogi ljudi ne slušaju poziv svog višeg ja, jer duboko u sebi znaju koliko bi teško bilo odgovoriti na takav poziv. Prema riječima Nietzschea, “oni se boje svog višeg ja, jer kada govori, govori zahtjevno”. Oni žele plodove uspjeha, samopouzdanja i hrabrosti, koji prate samoevoluciju, ali ne žele se podvrgnuti disciplini i boli potrebnima za postizanje ovih plodova. Ono što takvim pojedincima nedostaje u ovoj situaciji je ambicija. Bez raspirivanja onoga što je pjesnik Hölderlin nazvao “svetom vatrom iznutra”, rijetki bi bili spremni podvrgnuti se herkulovskom zadatku ostvarivanja pozitivne promjene sebe.
“Ambicija je, vjerujem, najprimarniji i najsvetiji temelj našeg bića. Osjetiti ambiciju i djelovati prema njoj znači prihvatiti jedinstveni poziv naše duše. Ne djelovati u skladu s tom ambicijom znači okrenuti leđa sebi i razlogu svog postojanja.” – Steven Pressfield, Turning Pro
Nedostatak ambicija, međutim, nije jedino što nas sputava. Bolesni od tračenja života, utapajući se u tuzi i lošim navikama, pojavljuju se vremena kada duboko ne želimo ništa osim mogućnosti da uložimo naporan rad i disciplinu potrebnu za vrhunski život. Ipak, iz nekog razloga jednostavno ne možemo postići nikakav napredak. Osjećamo snažno povlačenje od našeg višeg ja, ali osjećamo jače povlačenje u suprotnom smjeru, koje se suprotstavlja svakom našem pokušaju da napravimo korak naprijed u pravom smjeru.
“Otpor je najtoksičnija sila na planeti. Popuštanje Otporu deformira naš duh. To nas čini zakržljalim i čini da smo manji nego što jesmo od onoga za što smo rođeni. Koliko god moćan bio poziv naše duše na spoznaju, toliko su snažne snage otpora koje su mu suprotstavljene.” – Steven Pressfield, Rat umjetnosti
Otpor je skup psihobihevioralnih obrazaca i navika koji nas sprječavaju da poslušamo poziv svog višeg ja. Izgovori, racionalizacije, strahovi, lijenost, depresija, tjeskoba, odugovlačenje… sve su to manifestacije Otpora. Kako je otpor onaj koji se protivi bilo kakvom kretanju iz nižeg stanja bića u više, ako ga ne naučimo nadvladati, sudbina će nam biti život osrednjosti.
“Cilj otpora nije raniti ili onesposobiti. Otpor ima za cilj ubiti. Njegova je meta epicentar našeg bića: naš genij, naša duša, jedinstveni i neprocjenjivi dar zbog kojeg smo na zemlji i kojeg trebamo dati i koji nitko drugi nema osim nas … Kad se borimo protiv toga, u ratu smo do smrti.” – Steven Pressfield, Rat umjetnosti
Prije otprilike 2300 godina, u današnjoj sjevernoj Kini, loza vojskovođa pretočila je svoju kolektivnu mudrost u pisani oblik, oblikujući ono što je danas poznato kao Umjetnost rata Sun Tzua. Iako je primarna namjera teksta bila pružiti vojnim vođama uvid u to kako pokoriti svoje neprijatelje, njegova dubina leži u činjenici da nudi vječnu mudrost o tome kako se nositi s bilo kojim oblikom sukoba i bilo kojom vrstom neprijatelja. Stoga se za savjet o tome kako svladati Otpor – unutrašnjeg neprijatelja – možemo obratiti Umjetnosti ratovanja radi uvida.
“Ako poznajete neprijatelja i poznajete sebe, u sto bitaka neće biti opasnosti. Ako poznajete sebe, ali ne i neprijatelja, jednom ćete pobijediti, a drugi put ćete biti poraženi. Ako ne poznajete ni neprijatelja ni sebe, u svakoj bitci bit ćete poraženi. ” – Sun Tzu, Umjetnost ratovanja
Kako savjetuje ova drevna mudrost, da bismo prevladali Otpor i našu sklonost samosabotaži, ne smijemo ga zanemariti niti se pretvarati da ne postoji, već proučiti tipične crte koje pokazuje kako bismo se bolje naoružali protiv njega.
Definirajuća karakteristika Otpora je njegova univerzalnost. Kad god se opravdavamo ropskim načinom života ili dopuštamo apatiji da definira naše dane, upuštamo se u tendencije koje su univerzalne i zajedničke svima, čak i najuspješnijima među nama. Otpor nije moguće iskorijeniti iz našeg života jednom zauvijek, umjesto toga moramo ga vidjeti kao dio ljudske prirode i naučiti krenuti naprijed unatoč njegovoj prisutnosti.
Razlog zašto se protiv Otpora tako teško boriti, a sklonost samosabotaži je tako sveprisutna, posljedica je njegove protejske prirode. Otpor poprima mnoge oblike i mijenja se toliko često da većinu vremena nismo svjesni načina na koji nam se suprotstavlja.
Posebno poguban oblik koji Otpor ima je projiciranje našeg unutarnjeg Otpora na ljude i situacije. Tada igramo ulogu žrtve i za svoju osrednjost i bijedu krivimo one koji su nam bliski, naš posao, društvo, stanje u svijetu pa čak i sudbinu. Projekcija je toliko štetna jer ne samo da nas sprječava da preuzmemo potrebnu odgovornost za svoj život, već šteti i našim odnosima s onima koji su nam bliski. Kako bi se borio protiv ove tendencije, Pressfield preporučuje da usvojimo sljedeću mantru: “Otpor nastaje iznutra. To je samogenerirano i samoovjekovječeno. Otpor je unutrašnji neprijatelj.”.
Iako je projekcija svakako opasan oblik Otpora, najmoćnija manifestacija dolazi u obliku straha. Strah kao odgovor na nešto potencijalno štetno prirodan je i zdrav odgovor, ali ne bojimo se samo onoga što nam prijeti, već i onoga što je za naše najviše dobro. Abraham Maslow uočio je ovu značajku ljudske prirode, napisavši: “Bojimo se svojih najvećih mogućnosti. Općenito se bojimo postati ono što naziremo u našim najsavršenijim trenutcima, u najsavršenijim uvjetima, u uvjetima najveće hrabrosti.”
Ovo najviše dobro čega se bojimo Steven Pressfield nazvao je našim “pravim pozivom”. Živjeti u službi takvog poziva znači usredotočiti svoj život na oblik produktivnog rada koji smatramo izazovnim i intrigantnim.
“Što smo više uplašeni od posla ili poziva, to možemo biti sigurniji da to moramo učiniti.” – Steven Pressfield, Rat umjetnosti
S ovim znanjem možemo iskoristiti svoj strah i dopustiti mu da nas vodi u smjeru naših najvećih mogućnosti.
“Ono čega se bojite pokazatelj je onoga što tražite”, napisao je američki pisac Thomas Merton.
No nakon što odredimo oblik produktivnog rada koji nam najviše odgovara, preostaje nam samo jedna stvar: početi poduzimati akcije svaki dan radi usredotočivanja našeg života na naš pravi poziv. Ipak, dok to činimo, možemo biti sigurni da će Otpor biti tu na svakom koraku i poput Odisejevih sirena, pokušat će nas odvesti od naše životne misije na zavodljive i očaravajuće načine.
“Postati majstor je poput napuštanja alkoholizma ili prestanka drogiranja. To je odluka, odluka kojoj se moramo ponovno obvezati svaki dan. Majstor razumije da će se svaki dan probuditi suočen s istim demonima, istim otporom, istom samosabotažom. Razlika je u tome što sada neće popustiti tim iskušenjima. On će ih savladati i nastavit će ih svladavati.” – Steven Pressfield
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
