Odgajanje djece može biti najzahtjevniji, ali i najnagrađivaniji posao u životu roditelja. Međutim, način na koji roditelji odgajaju svoju djecu ima dugoročne posljedice, kako za djecu, tako i za same roditelje. Psiholozi sve češće upozoravaju da određene roditeljske pogreške mogu dovesti do toga da djeca, kada odrastu, ne budu spremna ili voljna brinuti se o svojim roditeljima u starijoj dobi. Ako roditelji rade sljedeće četiri stvari, postoji velika šansa da odgajaju dijete koje im neće pomoći kad ostare.
1. Stalno kritiziranje i omalovažavanje
Jedna od najčešćih pogrešaka koje roditelji čine jest stalno kritiziranje i omalovažavanje djece. Kada dijete konstantno dobiva poruku da nije dovoljno dobro, da ne može zadovoljiti očekivanja roditelja ili da se njegove sposobnosti i postignuća ne cijene, ono s vremenom razvija osjećaj manje vrijednosti. Takvo dijete se s godinama može osjećati otuđeno od svojih roditelja, osjećajući da nije dovoljno voljeno niti cijenjeno. Kada odraste, takvo dijete će izbjegavati kontakt s roditeljima jer će u njihovoj blizini osjećati anksioznost, ljutnju ili jednostavno ravnodušnost. Kritiziranje ne stvara osjećaj povezanosti, već naprotiv, udaljava roditelje od njihove djece.
2. Emocionalna ucjena i manipulacija
Korištenje emocionalne ucjene kao sredstva odgoja stvara osjećaj krivnje kod djeteta i može ga navesti da se osjeća odgovornim za emocionalno stanje svojih roditelja. Kada roditelj koristi fraze poput “Ako to ne napraviš, povrijedit ćeš me” ili “Ti si razlog zašto sam nesretan/na”, dijete preuzima emocionalnu odgovornost za svoje roditelje. Odrastajući, takvo dijete može osjećati veliki teret i nezadovoljstvo zbog tih emocionalnih veza, što često rezultira time da u odrasloj dobi odluči izbjegavati roditelje kako bi se zaštitilo od manipulacije i osjećaja krivnje. Djeca koja su bila izložena emocionalnoj ucjeni sklona su prekinuti veze koje ih emocionalno opterećuju.
3. Nedostatak empatije i podrške
Roditelji koji ne pokazuju empatiju prema potrebama i osjećajima svoje djece te su uvijek fokusirani samo na sebe ili svoje probleme, stvaraju emocionalni zid između sebe i djeteta. Kada dijete osjeti da ga roditelji ne razumiju i da ih zapravo nije briga za ono što ono prolazi, prirodno će se početi distancirati. Takvo dijete odrasta bez osjećaja bliskosti i povjerenja prema svojim roditeljima, a kada postane odrasla osoba, rijetko će osjećati potrebu pomoći im ili biti im na raspolaganju. Djeca koja su odrasla bez podrške i razumijevanja često razvijaju osjećaj neovisnosti koji isključuje roditelje.
4. Stavljanje prevelikih očekivanja i pritiska
Postavljanje prevelikih očekivanja djetetu i stalni pritisak da mora biti najbolji u školi, sportu ili nekoj drugoj aktivnosti, često dovodi do toga da se dijete osjeća iscrpljeno i pod stalnim stresom. Kada roditelji konstantno očekuju više nego što dijete može pružiti, to stvara osjećaj nezadovoljstva i nezahvalnosti. Dijete može razviti osjećaj da, unatoč svim svojim naporima, nikada neće biti dovoljno dobro za roditelje. Kada odraste, takvo dijete neće osjećati povezanost niti želju da brine o svojim roditeljima jer se neće osjećati voljeno zbog onoga što jest, već zbog onoga što postiže. Odrasla osoba, koja je u djetinjstvu stalno osjećala pritisak, često se udaljava od roditelja kako bi pronašla unutarnji mir.
Psiholog poručuje da roditelji moraju shvatiti važnost emocionalne povezanosti s djecom, uvažavanja njihovih potreba i pružanja bezuvjetne ljubavi. Samo tada djeca odrastaju u odrasle osobe koje će s ljubavlju i razumijevanjem brinuti o svojim roditeljima. Roditelji koji zanemaruju emocionalne potrebe svoje djece i koriste negativne odgojne metode, riskiraju da ostanu sami u starosti jer neće imati razvijenu povezanost i međusobnu podršku sa svojom djecom.
