Nikada neću zaboraviti trenutak kada su mi ljekari rekli da neću moći imati djecu. Sjedila sam u njihovoj ordinaciji, gledajući u njihove ozbiljne izraze lica dok su mi objašnjavali da je moje tijelo jednostavno „neplodno“. Njihove riječi bile su teške, gotovo nepodnošljive. Pokušala sam ostati sabrana, ali osjećaj tuge, zbunjenosti i gubitka preplavio je moje tijelo. To je bio trenutak u kojem se čitav moj svijet srušio.
Oduvijek sam sanjala da postanem majka. Kao dijete, zamišljala sam kako držim svoju bebu u naručju, gledam je dok spava i učim je prvim koracima. Ta vizija je bila dio mog identiteta. Saznanje da taj san možda nikada neće postati stvarnost bilo je devastirajuće. No, nisam mogla prihvatiti taj sud kao konačan.
Prvo sam prošla kroz fazu poricanja. Mislila sam da su ljekari pogriješili. Tražila sam drugo mišljenje, zatim treće, i svuda sam čula istu priču: „Male su šanse“. Neki ljekari su mi govorili da bih mogla pokušati medicinske tretmane, poput vantjelesne oplodnje, ali šanse su bile izuzetno niske. Bez obzira na sve što su mi rekli, duboko u sebi nisam mogla odustati.
Kako je vrijeme prolazilo, počela sam prihvatati stvarnost, ali nisam dozvolila da me to slomi. Počela sam istraživati sve moguće opcije, od različitih tretmana do promjena u načinu života. Posvetila sam se zdravijem načinu ishrane, fizičkim aktivnostima i mentalnom zdravlju. Vjerovala sam da tijelo može učiniti čuda kada mu damo pravu podršku. Usred tog procesa, naučila sam biti blaga prema sebi. Naučila sam kako da ne dozvolim da me definira ono što ne mogu kontrolirati.
Nakon godina borbe, odlučila sam se za vantjelesnu oplodnju. Bila sam svjesna rizika i činjenice da bi sve moglo biti uzalud, ali nisam mogla ne pokušati. Bila je to fizički i emotivno iscrpljujuća avantura, puna uspona i padova. Bilo je trenutaka kada sam željela odustati, ali svaki put bih se sjetila zašto sam uopšte započela ovu borbu. Imala sam podršku svoje porodice, partnera i prijatelja, ali najviše od svega, imala sam unutrašnju snagu koju do tada nisam ni znala da posjedujem.
Tada se dogodilo čudo. Test je pokazao pozitivne rezultate. Srce mi je stalo na nekoliko trenutaka, nisam mogla vjerovati onome što sam vidjela. Bila sam trudna. Prolazila sam kroz mješavinu radosti, nevjerice i opreza. Da li će sve biti u redu? Hoću li stvarno postati majka? Tokom trudnoće, svaki korak bio je osjetljiv i svaki pregled stresan, ali korak po korak, približavala sam se trenutku koji sam tako dugo priželjkivala.
Kada sam konačno držala svoju bebu u naručju, sve borbe, svi trenuci sumnje, svi strahovi nestali su. Taj mali život u mojim rukama bio je dokaz da se čuda događaju. Bila sam majka. Bila sam ona žena kojoj su rekli da nikada neće moći imati dijete, a sada sam gledala u oči svog novorođenčeta, osjećajući ljubav koja je ispunila svaki dio mog bića.
Moj put do majčinstva nije bio lagan, ali me naučio toliko mnogo o sebi, o snazi, o ljubavi i o vjeri u čuda. Za sve one žene koje se suočavaju sa sličnim dijagnozama, želim reći da nikada ne odustanu. Nekada je put težak i neizvjestan, ali kada u srcu nosimo nadu i vjeru, možemo postići ono što su nam rekli da je nemoguće. Jer, kao što sam ja uspjela, vjerujem da i vi možete.
