Uvijek sam bila nevjerojatno samouvjerena žena. Uvijek glasna, vrlo sigurna kad mislim da sam u pravu. Ne bojim se pitati za nešto što smatram da sam toga vrijedna i ne ispričavam se unaprijed zbog nečeg što želim reći kad želim to reći.
Sve je to, za većinu mog života, bila moja najveća snaga, ali i najveća nesigurnost.
Kod drugih sam na temelju svojeg ja stjecala ili trenutno poštovanje, ili su govorili kako sam “vječno ljuta ili da sam kučka“.
Ljudi me ili vole zbog toga što sve kažem što mislim ili se ne slažu sa mnom – tj. ne vole me. Čula sam kako sama sebi govorim bezbroj puta kako sam zapravo jako draga.
Oduvijek sam bila nevjerojatno samouvjerena, uglavnom bez straha (osim ako govorim o visokim ljudima).
A ponekad, to me činilo nedopadljivom. Ponekad je to isključivalo moju osobnost. Ponekad sam bila predmet ogovaranja i šaputanja.
Ponekad je to bio problem.
Zbog toga sam nakon nekog vremena puknula, jer sam pokušavala potisnuti taj aspekt moje osobnosti. Zašutila bih kada se ne bi s nekim složila, izbjegavala bih zabave na kojim su ljudi koji su me prozvali pogrdnim imenima, jer nisam imala goriva za nadoliti na njihovu vatru.
Tada bih neumorno i beskrajno plakala svojim roditeljima (još uvijek, hvala mama i tata!) Koji me volite i razumijete mene i moje frustracije kada me netko ušutka i kada budem neshvaćena.
I to me umorilo i postalo mi je neugodno živjeti svoju svakodnevicu.
I jednog dana stala sam, prosvijetlila se i rekla sama sebi dosta. Prestala sam sebe umanjivati kako bi se drugi bolje osjećali.
Prestala sam se ispričavati za izgovaranje svojeg mišljenja, samo zato što drugi ne mogu čuti istinu.
Prestala sam moliti za dopuštenja i samo sam činila ono što sam željela.
Počela sam biti osoba kojoj se – iskreno – živo fućka.
Fućka mi se za toliko, toliko, toliko puno stvari u mom svakodnevnom životu pa sam odlučila da je ono što ljudi misle o meni, ili imaju za reći ako to nisu ljudi do kojih mi je stalo; prijatelji, obitelj i pojedini kolege s posla – nebitno – i zapravo ne trebaju ni biti dio mog života.
Ali mi je stalo do ženskih prava, do izgrađivanje zajednice za pisce koji pišu urnebesne šale o kulturi za poznate. Stalo mi je da skupljam novac za kuću u kojoj želim jednog dana živjeti.
Stalo mi je do zdravlja mog psa, jer želim da dugo oživi i da se igra veselo s mojom budućom dječicom. Stalo mi je da postanem ponosna na sebe i svojih postignuća koja ću ostvariti.
Stalo mi je do puno stvari. Ali tuđa mišljenja, onih kojima se ne sviđa što sam glasna, nije stvar do koje marim.
Kada sam u krivu, priznam da sam u krivu. Ali biti samosvjesna žena, i biti opsjednuta time da se moraš ljudima svidjeti i žena koja se ne boji reći ono što ima za reći su sve potpuno drugačije stvari.
Naravno da želim da me ljudi vole, ali ako me i ne vole, mirno ću spavati. Želim da posao koji sam projicirala rezonira s drugima, ali ako i ne uspije, nema veze, sve je u redu. Stalo mi je do mnogo drugih stvari.
No, pokušaji da impresioniram druge i naravno da ne bude zastrašujuće, e, to mi nije na popisu prioriteta.
Dugo vremena mi je bilo stalo. Plakala sam danima zbog uloga u kojima nisam bila izabrana. Plakala sam na riječi ljudi koji su se smijali i raspravljali o mojim izborima, o svemu što sam radila, s kim sam izlazila i kako sam stanarinu plaćala.
U mnogim sam se situacijama grozno osjećala, jer sam držala jezik za zubima, a htjela sam im reći ono što mislim.
Ali oslobađajuće je kada ti se živo fućka.
Jer kada odlučiš da ti nije stalo, oslobodiš se pritiska. Oduzmeš im ovlasti da ti mogu prigovoriti o bilo čemu u tvom životu.
Više te ne dira što će oni misliti o tvom ponašanju, postupcima, izgledu. Uzmeš kontrolu u svoje ruke. Vratiš svoje samopouzdanje, postaneš neustrašiva i opet si gore.
Kada odlučiš da ti se živo fućka za one koji ne zaslužuju tvoje vrijeme, za one koji ne zaslužuju tebe kao osobu – je odličan osjećaj.
Jer to si odlučila ti, ti si gospodarica svog života, a svi drugi bi se mogli na tebe ugledati.
