Jučer smo išli u šetnju i otišli smo do poligona za rolanje. Bilo je mnogo mladih natjecatelja. Izgledali su tako graciozno i lijepo da moja kći nije mogla skinuti oči s njih. Gledala ih je kako voze i nije željela otići.
Dugo ih je gledala, razmišljajući o nečemu, čekala… ona se stvarno htjela voziti. Ali bilo je puno problema vezano uz to.
Ona je samo 2 i pol godine stara, njezina veličina koturaljki uopće nije bila dostupna (pa nismo mogli iznajmiti par za nju), imao sam neke hitne stvari za napraviti, a poligon se zatvarao za 20 minuta.
No, ona je stvarno htjela ići i molila me kao da je pitanje života i smrti. A ja sam rekao: “Pokušajmo!” Uzeli smo najmanje koturaljke, popunili ih dodatno čarapama, stegnuli čvrsto i ušli na poligon.
Njene male noge nisu je slušale. Zapravo, ponašale su se kao što je i očekivano kada se netko nađe prvi put na koturaljkama.
Nakon 20 minuta, poligon se zatvarao. I, naravno, moje dijete je bilo razočarano. Ali, također, ona je bila i impresionirana i inspirirana činjenicom da smo pokušali.
Otkrili smo ove čarobne riječi kada je naš mali sin bio oko godinu dana star. Kad ih je moj suprug prvi put izgovorio, činilo se kao da nam se otvorio vječni svemir eksperimenata.
‘Tata, pokušajmo pomiješati sve boje s našim rukama!’ Ili: ‘Mama, želim ti pomoći da napraviš juhu. “Vruća juha, oštar nož … naravno, mislim da je lakše učiniti sve sama, ali ona kaže: ‘Želim ti pomoći! Pokušajmo!’
