Mnoga djeca koja su bila “drugačija” – zbog izgleda, govora, siromaštva, školskog uspjeha ili introvertnosti – kasnije u životu osjećaju snažnu nesigurnost u socijalnim situacijama. Boje se odbacivanja, stalno preispituju kako ih drugi doživljavaju i žive u iščekivanju kritike. Ova konstantna unutarnja napetost često prelazi u anksioznost. Kada osoba počne vjerovati da “nije dovoljno dobra da bude voljena”, depresija postaje neminovna.
3. Svjedočenje porodičnim konfliktima, svađama ili nasilju
Dijete koje redovito svjedoči verbalnim ili fizičkim sukobima među roditeljima ili drugim članovima obitelji, raste u okruženju koje nije sigurno. Kad dom, koji bi trebao biti izvor sigurnosti, postane poprište tenzije i straha, dijete razvija hiperbudnost – stalnu pripravnost na opasnost.
Takva djeca često imaju povišene razine hormona stresa i ne mogu se opustiti ni kad su izvan opasnosti. Kasnije, kao odrasli, imaju problema s povjerenjem, s osjećajem kontrole, sklona su preuveličavanju potencijalnih prijetnji i često doživljavaju napadaje panike. Depresija se javlja kao posljedica iscrpljenosti, osjećaja nemoći i duboke tuge zbog nesaniranih rana.
4. Odrastanje uz osjećaj da moraju biti „odrasli prije vremena“
Kada dijete mora preuzeti odgovornosti koje ne pripadaju njegovoj dobi – primjerice, brinuti se za mlađu braću i sestre, emocionalno “spašavati” roditelje, donositi važne odluke, tješiti majku nakon svađa s ocem – ono preskače ključnu fazu bezbrižnog razvoja. Takva djeca vrlo rano uče da moraju biti jaka, samostalna i „ne smiju pokazivati slabost“.
Problem je u tome što unutarnje dijete u njima nikada nije dobilo prostor da bude dijete. Iza fasade odraslosti često se krije duboka emocionalna ranjivost. Kasnije, ta potisnuta ranjivost zna izbiti u obliku depresije – jer osoba ne zna kako se nositi s vlastitim emocijama kad više ne može glumiti jaku. Anksioznost, s druge strane, proizlazi iz stalnog osjećaja da sve mora biti pod kontrolom – jer u djetinjstvu, kontrola je bila jedini mehanizam preživljavanja.
Zaključak: rana iskustva stvaraju unutarnji svijet
Iako nije svaka osoba koja je imala ova iskustva osuđena na depresiju ili anksioznost, važno je razumjeti da se mnogi obrasci ponašanja, razmišljanja i emocionalnih reakcija formiraju u ranoj dobi. Djetinjstvo je temelj našeg emocionalnog svijeta, a ono što se tada dogodi, često oblikuje kako ćemo kasnije doživljavati sebe, druge i svijet oko nas.
Dobra vijest je da se obrasci mogu promijeniti. Prepoznavanje vlastitih rana prvi je korak prema iscjeljenju. Terapeutski rad, emocionalna edukacija i razvijanje suosjećanja prema vlastitom djetetu u sebi – sve su to alati koji mogu pomoći da se depresija i anksioznost ublaže, a život proživi s više mira, razumijevanja i slobode.
