Depresija i anksioznost nisu samo slučajne pojave koje se iznenada javljaju u odrasloj dobi. Iako genetika, hormonski disbalansi i svakodnevni stresovi imaju svoj utjecaj, psiholozi sve češće ukazuju na to da se korijeni ovih mentalnih stanja mogu pronaći mnogo ranije – u djetinjstvu. I to ne bilo kakvom djetinjstvu, nego onom koje je obilježeno određenim iskustvima koja ostavljaju dugotrajan trag.
Prema brojnim istraživanjima, postoji snažna povezanost između ranih trauma i kasnijih problema s mentalnim zdravljem. Četiri specifična iskustva iz djetinjstva posebno se ističu kao zajednički nazivnik kod velikog broja ljudi koji se bore s anksioznošću i depresijom u odrasloj dobi.
U nastavku donosimo upravo tih 4 iskustva koja često obilježavaju djetinjstvo osoba koje kasnije pate od ovih stanja:
1. Odrastanje uz emocionalno nedostupne ili kritične roditelje
Jedno od najsnažnijih prediktora buduće anksioznosti ili depresije je emocionalna hladnoća roditelja. Djeca koja nisu dobivala toplinu, podršku i bezuvjetnu ljubav razvijaju osjećaj da nisu vrijedna pažnje. Ako su roditelji često bili odsutni – fizički ili emocionalno – dijete uči potiskivati svoje emocije i razvija duboko ukorijenjeni osjećaj nesigurnosti.
Još gori učinak imaju roditelji koji su bili izrazito kritični, zahtjevni ili skloni omalovažavanju. Takva djeca odrastaju s unutarnjim glasom koji ih stalno podsjeća da nisu dovoljno dobra.
U odrasloj dobi, taj glas postaje izvor depresivnih misli i samoprezira. Anksioznost se rađa iz stalne potrebe da budu “dovoljno dobri”, kako bi napokon zaslužili prihvaćanje koje nikada nisu imali.
2. Često suočavanje s osjećajem odbacivanja ili izolacije
Dijete koje često osjeća da ga vršnjaci ne prihvaćaju, koje je bilo izloženo ruganju, ignoriranju ili isključivanju iz grupa, vrlo lako razvija nisko samopouzdanje. Odbacivanje, posebno u osjetljivim godinama ranog razvoja, duboko narušava sliku o sebi.
