Ponekad život stavlja na ispite ne da bismo učili nešto novo, već da bismo utvrdili gradivo. Da vidi znamo li zaista nešto, ili nam samo laju usta da ne budu pusta. Da vidi kako nam u praksi ide ono o čemu teoretiziramo. Ima dovoljno petičara, sada traži praktičare.
Ponekad se i ukurva, umota se u janjeću kožu, napudra šape, pa nam mekeće ispred vrata. Gladnima podmeće šarene laže samo da bi vidio jesu li naučili da one ne smiruju glad, žedne poji rasolom da bi utvrdio da jesu li naučili kako da ne budu prevedeni preko vode. Onda nam pokazuje sve nijanse, sjenke i valere svoje bizarnosti, tjerajući tužne da se na sahranama zasmiju, a vesele da na svadbama zaplaču.
Jer život je čudo.
Ponekad, da bismo preživjeli, tera nas da igramo kao Aska, da čekajući ljubav pletemo kao Penelopa, da do u nedogled dželatima šapućemo uspavanke kao Šeherezada, da za jedan udah slobodarskog zraka bijemo robovske bitke kao Spartak, da godinama samo pogledima volimo uludo kao Petrarka i da zbog radoznalosti izgubimo obećani raj kao Adam.
E Moj Živote, iako me tako dobro poznaješ, nešto si se prevario kada si sastavljao ovaj ispit za mene. Ne možeš ti da me daviš koliko dugo ja mogu da držim dah pod vodom. Ne možeš me već gladnog iznova izgladnjivati jer ja već odavno znam kako se preživljava na kruhu i vodi. Koliko god se trudio, ne možeš mi više nauditi jer si mi najviše zla nanio onog decembarskog dana prije četrvt vijeka kad si me na ovo mjesto doveo. Ali tad si mi i učinio najveću uslugu.
Ja sam već bio gladan, žedan, gol, bos, bolestan i sam. Što mi sada možeš? Misliš li da ćeš mi nauditi s par izgubljenih prilika, s nekoliko neprospavanih noći, s par progutanih knedli pred strahom i s ono malo promaje u novčaniku. Smiješan si. Pa ja, da sam se uplašio od svega čime si na mene nasrtao, odustao bih prije nego što sam prohodao. Sada ti je kasno. Odškolovao si tvrdoglavog, sebi ravnog inadžiju.
Zato mi danas ne možeš ništa, jer je moj cilj viši od tvojih prepreka pa ga ne gubim iz vida, jer moja motivacija nije ništa materijalno čime ti vladaš već ljubav koju sam sakrio od tvoje prolaznosti duboko u sebi. Ne možeš mi ništa danas, niti ćeš ikada moći jer ja u bolje sutra toliko snažno vjerujem kao što slijep čovjek vjeruje da sunce postoji. Možda ga još uvijek nismo videli, ali ga zato osjećamo. Sjaji.
Izvor: Blogdan.rs
